Granica između vode s kisikom i vode bez njega u Zmajevu oku, malom jezeru na poluotoku Gradina kraj Rogoznice, posljednjih se desetljeća stalno podiže prema površini. Prema podacima prikupljanima od 1996. godine, penje se u prosjeku oko 2,3 metra svakih deset godina.
Taj su prosjek izračunali autori studije objavljene 2023. u časopisu „Science of the Total Environment”. Kako se granica podiže, u jezeru je sve manje vode u kojoj ima kisika, a šire se dublji slojevi puni sumpornih spojeva. Pomak ipak nije jednak iz godine u godinu, jer dubina granice ovisi o godišnjem dobu, temperaturi i tome koliko su slojevi vode stabilni.
Novija mjerenja pokazuju koliko je sloj bez kisika danas blizu površine. Znanstvenice Instituta Ruđer Bošković objavile su 2025. u časopisu „Acta Adriatica” rad prema kojem se njegova gornja granica posljednjih godina može nalaziti i pliće od osam metara. U jezeru dubokom tek 15 metara to znači da velik dio vode može biti nepogodan za ribe i druge organizme kojima treba kisik.
Slojevi koji se ne miješaju
Zmajevo oko dugo je oko 150 metara, široko približno 70, a od Jadranskog mora odvaja ga tek nekoliko desetaka metara kopna. Iako se na površini ne vidi nikakva veza s morem, voda u njemu nije slatka. More ulazi kroz podzemne pukotine u vapnenačkim stijenama.
Gornji slojevi imaju kisik kakav treba većini vodenih organizama. U dubini ga nema, ali zato ima znatnih količina sumpornih spojeva, među njima i sulfida. Uzrok je slabo miješanje vode: slojevi se razlikuju po temperaturi, gustoći i kemijskom sastavu, pa između njih nastaje prirodna pregrada kroz koju kisik s površine ne dopire do dna.
Razgradnja organske tvari i rad mikroorganizama stvaraju uvjete u kojima mogu preživjeti samo neke vrste bakterija. Među njima se ističu ljubičaste sumporne bakterije, koje za svoj metabolizam koriste svjetlost i sumporne spojeve.
Kad jezero pobijeli
Tijekom višedesetljetnih istraživanja znanstvenici su bilježili i nagla miješanja površinske i dubinske vode. Voda bogata sumpornim spojevima tada izbija na površinu, a kisik može nestati iz gotovo cijelog jezera. Posljedica može biti masovno ugibanje vodenih organizama.
Ponekad jezero dobije mliječnobijelu boju. Za to su odgovorne sitne čestice elementarnog sumpora koje se stvaraju u vodi. U znanstvenoj literaturi opisani su takvi događaji iz 1947., 1997. i 2011., a ozbiljne poremećaje u raspodjeli kisika istraživači su bilježili i u desetljeću nakon toga.
Rad objavljen krajem 2024. potvrdio je da je jezero povezano s plimom i osekom Jadranskog mora. Morska se voda izmjenjuje s jezerom kroz podzemne prolaze. Razina u jezeru mijenja se manje nego na otvorenom moru, no ta izmjena može utjecati na temperaturu, salinitet i raspodjelu kisika.
Zmaj iz legende i krš
Uz jezero se vežu lokalne legende, među kojima i ona o zmaju koji navodno živi u njegovim dubinama. Jezero je zapravo nastalo krškim procesima, kad je voda ispunila prirodnu udubinu u vapnenačkom terenu, a podzemni su ga prolazi ostavili povezanim s morem.
Osim što privlači turiste, Zmajevo oko služi kao prirodni laboratorij. Praćenjem promjena u njemu znanstvenici doznaju kako nastaju i kako se šire zone bez kisika, a ta su saznanja korisna i za razumijevanje sličnih procesa u mnogo većim morskim ekosustavima, kako piše N1.
