U novije vrijeme u mnogim hrvatskim sredinama nastoji se kroz, razne načine, oživjeti tradicijske pučke igre specifične za određeni kraj. Žele ih sačuvati kao sportsku i kulturnu baštinu. Jedna od takvih je i bućanje na starinski način, a kako se odvija imali smo priliku doživjeti na Uskrsni ponedjeljak u selu Poljica Brig, „korak mista“ od Zadra i još manje od Nina kojemu administrativno pripada.
Kao prije 100 godina
„Četvrt stoljeća mi već bućamo kao što se igralo prije sto i više godina“, kaže Marin Vidaić“, predsjednik Boćarskog kluba Poljica Brig koji se natječe u Drugoj županijskoj boćarskoj ligi.
U sklopu sportskog centra imaju moderna, natjecateljska bućališta, ali ovo je sasvim nešto drugo. „Poštujući tradiciju, nakon svete mise okupljamo se ovdje u zaselku Dražića, na neravnoj ledini koja zahtijeva dodatnu vještinu pri izbijanju i posebno pri valjanju buća. Tradicija se prenosi s koljena na koljeno“, govori Vidaić.
Sve buće drvene
Na zborno mjesto u zaselku Dražići, jedan za drugim pomalo pristižu mještani, svatko sa svojom bućom. Za razliku od metalnih , sve buće su drvene. „Svaka unikatna, nisu iste veličine. Ali, svakome je njegova najdraža“, kaže Davor Ćurjurić , jedan od dragovoljaca Domovinskog rata i, svojedobno, uspješan nogometaš.
Njegov gen nasljedio je sin Ivan, nogometni internacionalac. Igrao za Zadar, Dinamo, Hajduk i brojne klubove u Europi. Sada, već kao veteran, ali još uvijek u formi, nastupa za Hrvatski vitez iz Posedarja i malonogometni klub Varoš. Ali, i za BK Poljica Brig.
„Bućanje je sport za cili život“, izjavio je Ivan. On je odigrao i veliku ulogu u organizaciji ovog bućanja na starinski način nazvan Turnir braće, očeva, sinova i unuka. Među unucima je Ivanov sin i Davorov unuk Ante. Dobio je ime po prandidu . Igra nogomet za pionire HNK Zadar, iznimno je talentiran i, po mnogima, ima šanse nadići djeda Davora i oca Ivana, ne samo u nogometu, nego i svim drugim sportovima. Čak i u šahu.
Misto dobrih ljudi
„Mi smo misto dobrih ljudi, a dobri ljudi imaju veću šansu da uspiju“, smatra Davor Ćurjurić.
Ozračje na ovom seoskom druženju u Poljica Brigu gdje nastupa 28 ekipa sa 56 natjecatelja je prijateljsko. Nema nervoze ni ljutnje. Ne ljute se ni oni koji ispadnu iz daljnjeg natjecanja. Sklone se pod orijaški hrast, star više od 100 godina, a ispod hrasta na stalku domaći pršut za okrijepu svima i mašteli puni pića, od vode i sokova do vrhunskih vina iz mjesnih konoba.
Navečer, kad se natjecanje bude približavalo kraju stići će i pečena janjetina s ražnja. Znat će se i tko su pobjednici, a do tada sve glasnije se čuje „valjaj“, „reštaj, „bunzogo“, „cokaj“ „naš je“.. U samu zavšnicu su ušli i braća Dražići. Mlađi Vitomir koji je bio osobni tjelohranitelj predsjednika Franje Tuđmana sve do njegove smrti. Vrstan je strijelac i s drvenim bućama. No, teško je da će dostići rekord braće Marina i Šime Smokrovića koji su šest puta do sada osvojili ovaj turnir, započet 2005. godine. „Nadam se i sedmoj pobjedi“, kaže Marin, inače tajnik BK Poljica Brig. Ali, ovaj put nije uspio.
Finiš pod svjetlima kvadrova i blicanje mobitela
Treće mjesto osvojili su otac i sin Ivica i Dino Sijerić. Nad ledinom u zaselku Dražića, pomalo se spuštala noć. Uz svijetla kvadrova, blicanje mobitela i vatre uz rubove ledine, u finalu se žestoka borba vodila između braće blizanaca Nenada i Predraga Kojića s jedne i oca Davora i sina Ivana Čurjurića s druge strane. Slavili su Čurjurići i – postali šampioni.
Treće poluvrijeme ovog nesvakidašnjeg Turnira braće, očeva, sinova i unuka na ledini proteglo se duboko u noć. Blagovala se janjetina s ražnja i domaća kapulica, uz gutljaje vina iz konoba Poljica Briga. Čula se i pjesma, prepričavale zgode i nezgode iz seoskog života. Lovro Ćurjurić, mladi predsjednik Mjesnog odbora Poljica, nije krio zadovoljstvo cijelom priredbom, zajedništvom i sve većim interesom za ovu tradicijsku igru. Vjeruje da će se i dalje prenositi s koljena na koljeno. Dok god se čuje udarac drvene buće u buću na domaćoj ledini identitet i duh Poljica Briga su sigurni. Jer, onaj istinski dalmatinski identitet se ne može kupiti – on se naslijeđuje.
Piše: Nedjeljko Jusup
