Kada se mali dućan zatvori u malom mjestu, netko će reći – pa što. No na otoku je mali dućan sve. Institucija. Mjesto susreta, informacija, veselja i tuge.
Upravo zato zatvaranje male trgovine u Neviđanima na otoku Pašmanu, koja je na istom mjestu postojala više od sto godina, krajem 2025. duboko je uznemirilo i rastužilo otočane, donosi priča Melite Šare za HRT.
Za gospođu Katicu, dugogodišnju mještanku Neviđana, ta je butiga bila puno više od mjesta gdje se kupuju namirnice. Bila je, kako kaže, mali “centar svita”.
– I onda dođu iz Zadra i kažu da su iz Neviđana. Vraga niste, ja govorim, a kako ste iz Neviđana – govori Katica, sjedeći na klupi, na siđi, na kojoj su generacije mještana desetljećima sjedile, razgovarale, razmjenjivale vijesti i životne priče.
Nestankom dućana nestao je i svakodnevni ritam mjesta. Kako me neće srce boliti? Ovdi dođeš, sve je pusto sad. Evo, pošta se zatvorila, dućan se zatvorija i ljudi su pošli ća. Manje-više svi su po Zadru, kaže Katica.
Kako više ne vozi automobil, a do najbližeg trgovačkog centra na otoku ima oko četiri kilometra, odlazak u kupnju za nju je postao ozbiljan problem. Kaže da će se snaći kako zna.
– Ja posadim ovo malo povrće, sin će mi kupiti malo manistre. Do kruva više uopće ne idem. Neću ga isti. To sam odlučila i gotovo, kaže.
Ipak, ono što joj najteže pada nije nedostatak namirnica, nego samoća. Cijeli je radni vijek provela kao konobarica, među ljudima, a posljednjih deset godina u mirovini samoća joj sve teže pada.
– S kim ćete pričati sad? S nikim. Nemam društvo niti za kavu popiti. Ovdi izađeš, ideš po drva, nema nigdi nikoga. Pođeš doma, nigdi nikoga, govori.
– Volim samo malo ćakulati i meni više ništa ne treba. Pa s kim ćete sad? Evo, sad ste vi došli, dodaje.
Suza u oku nije nedostajalo ni vlasnicima trgovine. Davorka Kučina točno zna datume – i početka i kraja.
– Otvorili smo 1. kolovoza 1991., usred rata. Zatvorili 31. prosinca 2025. To je 34 godine i pet mjeseci, govori.
Razlozi za zatvaranje su, kaže, brojni: veliki troškovi, pad prometa, stalne promjene i obveze.
– Dostava do kuće, ako je trebalo, bila je normalna stvar. Kad bi ribari došli, svi bi znali – stigli su ribari. Ako nemaš, pišeš, vratit će se kad dobije. Tako smo funkcionirali, prisjeća se.
Ističe i da su Neviđane uvijek imale dućan. Ja imam 61 godinu i znam da je tu uvijek bio dućan. Više od sto godina, kaže.
Zatvaranje male trgovine nije izoliran slučaj. Slične sudbine zadesile su i druga mjesta na Pašmanu – Pašman, Dobropoljana, Mrljane.
– Veliki trgovački centri odnijeli su i ono malo prometa što je ostalo, kaže Kučina.
Grgo Kučina, koji je djetinjstvo proveo u Zadru, a kasnije živio i u Zagrebu, svaki slobodan trenutak koristio je za povratak u Neviđane. Na kraju se s obitelji i trajno vratio.
– Ljudi su ovdje ispred butige uvik sidili, ćakulali, ogovarali, dobivali vijesti, saznavali što se događa, prisjeća se.
Slično govori i Neviđanac Damir Ribić: “Ima staraca tu dosta, ljudi nemaju auta, ne znaju što će činiti. Bilo je po dvadeset ljudi tu, pričali, popili pivu, razgovarali”.
Danas, dok ide nahraniti kokoši, ne zna hoće li sresti ikoga. A to je možda i najveći gubitak.
