Kada se novinarska ekipa iz metropole zaputi u “provinciju” tijekom jednog od najkišovitijih dana u godini, scenarij je obično unaprijed napisan. Sivilo, puste ulice, lokve na asfaltu i neizbježna doza cinizma prema svemu što odudara od zagrebačkog standarda urbanizma. Upravo to se dogodilo Biogradu na Moru, gradu koji je nedavno ponio titulu “najboljeg malog grada za život”, a koji je u reportaži tportala sveden na razinu “Smojine humoreske” i predmeta za izrugivanje.
“Ako je ovo najbolji mali grad u državi, kakvi li su, majko mila, oni s dna popisa?”, vrištala je najava teksta, sugerirajući da je nagrada koju je Biograd dobio u izboru portala gradonačelnik.hr i jednog dnevnog lista zapravo farsa. Argumenti za tu tezu? Padala je kiša, ulice su bile prazne, a gradonačelnik Ivan Knez je, eto, osebujan lik koji postavlja spomenike i ne uklapa se u kalup uštogljenog birokrata.
No, taj površni “safari” pristup, u kojem se kvaliteta života mjeri estetskim dojmom fasada po južini, a ne stanjem na tekućem računu građana, promašio je bit onoga što nagrada za “kvalitetu života” zapravo predstavlja.
Lako je biti ciničan prema “ispucanom asfaltu” i “teatralnom povlačenju bijelog lancuna” na otvaranju spomenika darivateljima krvi. Estetika je podložna raspravi, a politički stil gradonačelnika Kneza, koji vlada već dva desetljeća, svakako je materijal za analizu, pa i kritiku. Međutim, kada se makne sarkazam i sloj kišnih oblaka, u istom tom tekstu, gotovo nevoljko, navedeni su podaci koji zapravo demantiraju naslovnu rugalicu.
Kvaliteta života u 2024. godini za prosječnu hrvatsku obitelj ne mjeri se ljepotom trga po kojem će šetati zimi, već financijskom sigurnošću. Mjeri se time hoće li roditelji na kraju mjeseca morati birati između plaćanja vrtića i odlaska u trgovinu.
U tom “izruganom” Biogradu, vrtići su besplatni. U većini drugih gradova, pa i onih koji se smatraju urbanijim i “ljepšim”, ta stavka izbija roditeljima iz džepa i do 200 eura mjesečno po djetetu. U Biogradu, studenti dobivaju stipendije od 200 eura bez obzira na imovinski status, što je iznos o kojem studenti u mnogim većim sredinama mogu samo sanjati. Podstanari dobivaju subvencije, umirovljenici besplatno dopunsko zdravstveno osiguranje, a gradska uprava financira čak i troškove medicinski potpomognute oplodnje.
To nisu “zgodni detalji”, kako ih se usputno karakterizira. To su konkretne demografske mjere. To je razlog zašto Biograd, prema priznanju samog autora teksta, ima više rođenih nego umrlih i zašto mu broj stanovnika raste dok ostatak Dalmacije i Slavonije demografski kopni.
Novinarima u prolazu možda je smiješno što gradonačelnik “nema vremena za tajnicu” i što sve rješava u hodu, ali poduzetnicima i obrtnicima, kojih je u Biogradu 66 na tisuću stanovnika, vjerojatno je manje smiješno, a više korisno što se nalaze u jednom od deset gradova s najvećom zaposlenosti u Hrvatskoj. Činjenica da grad troši 21 posto proračuna na zaštitu okoliša i 18 posto na gospodarenje otpadom možda nije vidljiva dok se preskaču lokve, ali je dugoročno ulaganje koje nadilazi jedan kišni utorak.
Biograd na Moru sigurno nije Monte Carlo. Ima svoje probleme, svoje nedovršene ceste, svoje čekanje na građevinske dozvole i specifičan politički folklor koji ne mora svakome biti po guštu. Ali svoditi grad koji svojim stanovnicima osigurava egzistencijalnu sigurnost kakvu većina Hrvatske nema na “rupu s lokvama” nije samo nepravedno prema Biogradu, već je i uvredljivo prema svim onim gradovima koji su doista “na dnu popisa”, a gdje se o besplatnom vrtiću i božićnicama ne može ni sanjati.
Kada se podvuče crta, “najbolji grad za život” ne mora biti onaj koji najbolje izgleda na Instagramu ili u reportaži putnika namjernika. To je onaj grad u kojem obitelj s dvoje djece na kraju godine ima par tisuća eura više u kućnom budžetu zahvaljujući gradskim mjerama. A ako je cijena toga poneka kišna lokva i gradonačelnik bez dlake na jeziku – većina građana će taj “trade-off” rado prihvatiti.
