Iako se doček Nove godine često doživljava kao sinkronizirani globalni trenutak, u stvarnosti je riječ o procesu koji zbog rotacije Zemlje i administrativnih vremenskih zona traje punih 26 sati. Dok se stanovnici Zadra i okolice tek pripremaju za najluđu noć i završne pripreme francuske salate, na drugom kraju svijeta 2026. godina već je uvelike počela.
Prvi stanovnici Zemlje koji su zakoračili u novu godinu žive na otoku Kiritimati, poznatijem kao Božićni otok. Riječ je o koraljnom atolu u sastavu pacifičke otočne države Kiribati. Oni su šampanjac otvorili u trenutku kada je u Hrvatskoj bilo tek 11 sati prijepodne na Staru godinu. Kiribati se nalazi u najistočnijoj vremenskoj zoni (UTC+14), što je rezultat odluke tamošnjih vlasti iz 1995. godine da “pomaknu” međunarodnu datumsku granicu kako bi administrativno ujedinili svoje otoke u isti dan.
Samo sat vremena nakon njih, u podne po srednjoeuropskom vremenu, slavlje se preselilo na Novi Zeland, a potom u Australiju, Japan te Sjevernu i Južnu Koreju. U trenutku kada su iznad mosta Harbour u Sydneyju bljesnuli prvi vatrometi, većina građana u Hrvatskoj još je obavljala posljednje kupovine ili ručala.
Na sasvim suprotnom kraju vremenske skale nalaze se mjesta koja 2025. godinu ispraćaju posljednja. Riječ je o nenastanjenim američkim teritorijima, otocima Baker i Howland. Oni u 2026. godinu ulaze tek 1. siječnja u 13 sati po hrvatskom vremenu. To stvara zanimljiv paradoks – u trenutku kada Zadrani već budu sumirali dojmove s dočeka i odmarali, na ovim se atolima kazaljke tek poklapaju na ponoć.
Što se tiče naseljenih područja, posljednji slave stanovnici Američke Samoe. Oni u Novu godinu ulaze 1. siječnja u 12 sati po našem vremenu. Upravo ovdje dolazi do izražaja jedan od najzanimljivijih fenomena vezanih uz mjerenje vremena. Nezavisna država Samoa i američki teritorij Američka Samoa udaljeni su svega osamdesetak kilometara zračne linije, no razdvaja ih čitav dan.
Samoa je 2011. godine donijela ekonomsku odluku o preskakanju datumske granice kako bi se vremenski uskladila s glavnim trgovinskim partnerima, Australijom i Novim Zelandom. Zbog toga stanovnici Samoe slave među prvima na svijetu, dok njihovi susjedi na Američkoj Samoi, gledajući u isto more, čekaju puna 24 sata duže. Teoretski, putnik bi mogao dočekati Novu godinu na Samoi, ukrcati se na kratki let i nakon 30 minuta sletjeti na Američku Samou te ponovno dočekati istu godinu dan kasnije.
Slična situacija događa se i na krajnjem sjeveru, u Beringovom prolazu. Diomedovi otoci, Veliki Diomed koji pripada Rusiji i Mali Diomed koji je dio SAD-a, udaljeni su međusobno svega 3,8 kilometara. Između njih prolazi međunarodna datumska granica, stvarajući vremensku razliku od 21 sat (ili 20, ovisno o računanju zimskog vremena). Ruski otok stoga nazivaju “Otok sutrašnjice”, a američki “Otok jučerašnjice”.
Iako je zimi more između njih zaleđeno i teoretski prohodno pješice, prelazak je strogo zabranjen, no ostaje činjenica da se pogledom preko kanala doslovno može vidjeti “budućnost”, odnosno novi dan koji je na susjednom otoku već počeo.
