Niz neovisnih astrofotografskih opažanja posljednjih je dana potvrdio pojačanu aktivnost na međuzvjezdanom objektu 3I/ATLAS. Vizualni podaci prikupljeni s tri različite lokacije ukazuju na formiranje složenog sustava mlazova, pri čemu dominira pojava izraženog antirepa te duga, uska struktura repa koja se proteže od samog tijela objekta.
Prvu u nizu relevantnih snimki zabilježio je 16. studenoga Satoru Murata u Novom Meksiku. Koristeći teleskop promjera 0,2 metra, Murata je spojio 24 ekspozicije u trajanju od 60 sekundi, čime je dobiven jasan prikaz strukture mlazova.
Unutar 24 sata od prvog opažanja, uslijedile su potvrde s drugih lokacija. Francois Kugel dokumentirao je objekt teleskopom promjera 0,4 metra, potvrđujući identičnu konfiguraciju izbačene tvari. Treći set podataka priložio je Teerasak Thaluang iz Tajlanda, koji je teleskopom promjera 0,26 metara zabilježio da je struktura antirepa i dalje postojana, s tendencijom jačeg izražaja. Usklađenost podataka s tri različita instrumenta eliminira mogućnost lokalnih grešaka u snimanju i potvrđuje da je objekt aktivniji od prvotnih predikcija.
Fizika uočenog antirepa trenutno je predmet znanstvenih rasprava. Prema analizama koje prenosi Avi Loeb, ukoliko je riječ o prirodnom fenomenu, vodeća hipoteza uključuje izbacivanje čestica prašine promjera oko 100 mikrometara. David Jewitt i suradnici u stručnoj literaturi navode kako su takve čestice milijun puta masivnije od standardne mikrometarske prašine, što ih čini iznimno otpornima na ubrzanje uzrokovano Sunčevim zračenjem. Da bi se postigla vidljiva svjetlina zabilježena u repu ovim mehanizmom, ukupna masa izbačene prašine morala bi biti stotinu puta veća od standardnih kometarnih modela.
Alternativno objašnjenje, na koje su ranije ukazivali Loeb i Eric Keto, sugerira da bi se moglo raditi o fragmentima leda koji sublimiraju prije formiranja klasičnog kometnog repa, što bi moglo opravdati neobičnu geometriju opažene tvari.
Kao treća, spekulativna mogućnost, razmatra se hipoteza o tehnološkom porijeklu, odnosno potisnicima koji bi mlazove usmjeravali brzinama višestruko većim od prirodnih procesa kako bi objekt svladao otpor Sunčeva vjetra.
Ključni podatak za diferencijaciju između ovih scenarija dat će spektroskopska analiza brzine plinova. Dok prirodni procesi sublimacije generiraju brzine do nekoliko stotina metara u sekundi, izmjerene brzine koje bi prelazile nekoliko kilometara u sekundi ukazivale bi na netipičan mehanizam pogona.
Količina dostupnih podataka nastavit će rasti kako se 3I/ATLAS bude približavao točki najvećeg približavanja Zemlji, što se očekuje 19. prosinca 2025. godine.
