Beskućnici i njihovi problemi u Hrvatskoj i dalje su nevidljivi većini građana, ali i državi koja, iako se definira kao socijalna, ni danas ne zna koliko ljudi u njoj živi bez krova nad glavom, upozorava pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter povodom Svjetskog dana beskućnika, javljaju agencije.
Prema podacima Hrvatskog zavoda za socijalni rad, broj evidentiranih beskućnika porastao je s 380 u 2022. na 803 prošle godine, no ti brojevi ne odražavaju stvarno stanje.
Hrvatska mreža za beskućnike procjenjuje da u zemlji ima najmanje dvije tisuće osoba koje spadaju pod zakonsku definiciju beskućnika, dok više od 10 tisuće ljudi živi u neadekvatnim i nesigurnim uvjetima, bez vode, sanitarija, struje ili grijanja.
“Beskućnici i njihovi problemi u Hrvatskoj su prečesto nevidljivi, i to ne samo pojedincima i široj javnosti, već i državi. U odnosu države prema beskućnicima godinama se ništa nije promijenilo, ni u prevenciji ni u pomoći onima koji se nađu u začaranom krugu siromaštva”, kaže Šimonović Einwalter.
Vlada odbila preporuku
Pučka pravobraniteljica podsjeća da je u posljednjem izvješću Hrvatskom saboru preporučila izradu prve Nacionalne strategije za borbu protiv beskućništva i protokola o postupanju s beskućnicima te da je Vlada tu preporuku ocijenila suvišnom.
“To nije zadovoljavajući odgovor u trenutku kad je beskućnika sve više”, ističe.
Upozorava da mnogi gradovi ne ispunjavaju zakonsku obvezu osiguravanja privremenog smještaja beskućnika. Na istoku zemlje, primjerice, postoji samo jedno prihvatilište, ono u Osijeku.
Velik broj beskućnika, dodaje, nema pristup zdravstvenoj skrbi jer im nije omogućena prijava prebivališta, iako to pravo formalno postoji.
“Bolnice često nemaju kamo otpustiti beskućnike, pa takve situacije rješavaju udruge i humanitarne organizacije koje same jedva preživljavaju”, napominje.
Pritom navodi primjer 72-godišnjeg beskućnika koji je zbog birokratske nelogičnosti bio dva mjeseca bez smještaja i bez ikakvih primanja.
“Izgubio je nacionalnu naknadu kada je dobio rješenje o prioritetnom smještaju u dom, jer to rješenje nije značilo da smještaj doista ima. Kako nije bilo mjesta, ostao je bez krova i bez primanja. Nakon naše intervencije i zahvaljujući volonterki koja se zauzela za njega, smješten je u dom, ali to pokazuje koliko je sustav krhak”, kaže.
Samo 450 za preko 2000 beskućnika
Izvršni predsjednik Hrvatske mreže za beskućnike Zvonko Mlinar ističe da je nedostatak smještajnih kapaciteta jedan od ključnih izazova.
“Prema našoj procjeni, u Hrvatskoj ima oko 2000 beskućnika, a ukupno samo oko 450 mjesta u prihvatilištima i prenoćištima. Dio boravi u takvim ustanovama, a dio na javnim mjestima koja nisu namijenjena stanovanju”, pojašnjava.
I Mlinar kao veliki problem navodi nemogućnost prijave prebivališta, jer bez osobne iskaznice beskućnici ne mogu ostvariti ni prava iz sustava socijalne skrbi, prijavu na Zavod za zapošljavanje ili zaposlenje.
Ukazuje i na to da su beskućnici većinom samci, mnogi su doživjeli raspad obitelji ili imaju poremećene obiteljske odnose.
“U posljednjih nekoliko godina promijenila se i struktura beskućnika pa sve je više starijih, psihički bolesnih i osoba s intelektualnim teškoćama”, ističe.
Split kao primjer solidarnosti
“Najveća frustracija u području socijalne skrbi jest što su promjene prespore, a život ne čeka. Mi u udruzi MoSt nismo mogli čekati da sustav reagira, pomagali smo odmah, nudeći obroke, smještaj i podršku onima koji su se našli na ulici”, kaže donedavna predsjednica te splitske udruge Đordana Barbarić, koja je više od 25 godina radila s beskućnicima.
“Uvijek smo balansirali između karitativnog i aktivističkog djelovanja, želeći mijenjati sustav, a ne samo pomagati pojedincima. U Splitu smo uspjeli probuditi solidarnost, građani donose hranu, pomažu u kuhinji, uključuju se u akcije. Građanska solidarnost postala je trajna vrijednost”, pojašnjava.
Prema njezinim riječima, beskućnici su raznolika skupina, među njima su i osobe s invaliditetom, ovisnici, bivši zatvorenici i žene žrtve nasilja, pa je potreban individualan pristup.
“Naša poruka uvijek je bila jasna, da nitko ne smije biti gladan, nitko bez krova nad glavom i nitko bez podrške”, ističe Barbarić.
Mlinar upozorava da su rast cijena najma i niske socijalne naknade dodatno pogoršali situaciju.
“U Zagrebu je teško pronaći krevet ispod 200 eura, dok socijalna naknada iznosi 160 eura”, kaže. Hrvatska mreža za beskućnike već godinama apelira i na stabilno financiranje prihvatilišta i prenoćišta, koja se sada održavaju kroz kratkoročne projekte.
I pučka pravobraniteljica i izvršni predsjednik Hrvatske mreže za beskućnike ključnim korakom u rješavanju ovog problema drže donošenje realne procjene broja beskućnika i pripremu strateškog dokumenta s mjerama i aktivnostima koje bi poboljšale njihov položaj u društvu.
“Nadali smo se da ćemo prije Slovenije donijeti strategiju za prevenciju i borbu protiv beskućništva, no oni su nas pretekli. Kod njih se prihvatilišta i stambene zajednice uredno financiraju, iako beskućnici nisu izričito navedeni u zakonu. Dakle, problem nije u propisima, nego u političkoj volji da se stvari stvarno riješe”, zaključuje Mlinar.
Đordana Barbarić dodaje da Hrvatska, unatoč mnogim problemima, još uvijek ima prednost u snažnim obiteljskim i društvenim vezama.
“Brojke beskućnika kod nas još nisu prevelike upravo zbog te solidarnosti koja još funkcionira”, kaže. No, dodaje, Svjetski dan beskućnika, 10. listopada, prilika je da se podsjetimo kolika je tanka granica između ‘imati’ i ‘nemati’ kruha te osvijestimo činjenicu da se svatko može naći u situaciji siromaštva, prenosi Index.
