Kada se govori o klimatskim promjenama, najčešće se misli na toplije temperature, suše i toplinske valove. U Velikoj Britaniji se grade novi rezervoari, u Kentu vinogradi bujaju, a u Lincolnshireu pionirski uzgajivači pokušavaju proizvoditi maslinovo ulje od domaćih maslina. No, malo tko razmišlja o mogućnosti da klimatska kriza Europu gurne u sasvim suprotan scenarij – ledene zime i isušena ljeta.
Ključ svega leži u Atlantskoj meridionalnoj cirkulaciji (AMOC), sustavu oceanskih struja koji funkcionira kao golemi transportni pojas. On nosi tople vode na sjever, dok se hladne i duboke vraćaju na jug, osiguravajući da Europa uživa blažu klimu od primjerice Sibira, premda su na istim geografskim širinama. Osim što regulira temperaturu, AMOC utječe i na raspodjelu padalina, riblji fond te opstanak fitoplanktona – temelja oceanskog ekosustava.
No, AMOC je sada na udaru ljudske aktivnosti. Izgaranje fosilnih goriva zagrijava oceane, dok otapanje Grenlanda ulijeva goleme količine slatke vode u Atlantik, razrjeđujući njegovu slanost. Znanstvenici upozoravaju da se približavamo tzv. “točki preokreta” – trenutku kada sustav može naglo i nepovratno kolabirati, piše Bloomberg. Problem je u nesigurnosti, nije poznato pri kojoj razini globalnog zatopljenja počinje nepovratan proces niti koliko brzo bi se urušavanje moglo dogoditi.
Podaci o AMOC-u prikupljaju se tek od 2004., a različiti modeli daju različite rezultate. U posljednjih godinu dana objavljene su studije koje su, naizgled, potpuno kontradiktorne. Već u 2024. godini znanstvenici su pisali kako ubrzo dolzi do kolapsa, a samo par mjeseci kasnije izašle studije kako kolaps nije ni blizu. Naizgled zbunjujući zaključci zapravo otkrivaju da se radi o različitim definicijama pojma “kolaps”. Dok jedni govore o potpunom zaustavljanju struja, drugi već ozbiljno slabljenje promatraju kao urušavanje sustava. No, i oslabljen AMOC imao bi dramatične posljedice: oštrije zime u Europi, ubrzano podizanje razine mora i sve razornije uragane.
Najnovija istraživanja idu i korak dalje. Rad objavljen u Environmental Research Letters simulira scenarije sve do 2500. Rezultati su zabrinjavajući, ako emisije stakleničkih plinova nastave rasti, postoji 70% šanse da se AMOC uruši do 2300. Čak i ako svijet dosljedno provede ciljeve Pariškog sporazuma, mogućnost urušavanja i dalje ostaje na razini od 25%. “Zamislite da vam netko kaže kako avion kojim trebate poletjeti ima 25% šanse da se sruši. Biste li se ukrcali?” – slikovito piše Bloomberg, upozoravajući da svijet prečesto olako odbacuje ovakva upozorenja samo zato što se znanstvenici još ne slažu u svim detaljima. Jedno je sigurno, Atlantski ocean više nije tihi regulator klime. Postaje nepredvidiv igrač čiji bi nagli obrat mogao promijeniti lice Europe, pa i cijelog planeta, piše Večernji list.