Na današnji dan, 24. rujna 1991. godine u Novoj Gradiški stradao je prvi poginuli hrvatski branitelj iz Biograda na Moru – heroj Domovinskog rata Luka Brkljača, navodi se na stranici Domovinski rat.
Luka je rođen 29. studenog 1968. godine u Zadru. Pustolovni duh očitovao se već u njegovoj ranoj mladosti kada je pristupio izviđačima, a vodio je i biogradski savez izviđača. Odmah po izbijanju velikosrpske pobune, 1990. godine, Luka se dragovoljno priključio obrani Hrvatske kao pripadnik Jedinice za posebne zadatke Rakitje iz koje je nastala 1. gardijska brigada “Tigrovi”. Ratni put započeo je kao zapovjednik desetine u 1. vodu 2. satnije, a u svibnju preuzima zapovjedništvo nad vodom u 2. bojni „Tigrova“.
Nakon obrane Hrvatske na njezinom krajnjem istoku, uslijedilo je novogradiško ratište na kojem je Luka izgubio život u jednom od neprijateljskih raketiranja.
– Luka, ja i ekipa, bili smo smješteni u Cerniku u dvorcu. Trebali smo naoružanje da idemo u Čovac i Gređane i čekali smo da padne vojarna u Slavonskom Brodu kako bi ga dobili. No to se nije događalo pa smo nakon nekog vremena otišli skupa u Čovac i Gređane na smjenu drugoj ekipi „Tigrova“ u kojoj su bili Damir Tomljanović „Gavran“ i Tomo Medved. Oni su tada otišli na onaj dio prema Novskoj, tako smo se cijelo vrijeme rotirali. Nakon nekog vremena dobili smo informaciju kako je napokon stiglo naoružanje u Novu Gradišku i mi smo otišli po njega kobnog 21. rujna. Stajali smo kraj pošte nešto iza podneva kada je naišao neki deda koji je rekao da što radimo tu da će biti sada uskoro napad na Gradišku. Luka i ‘Ćusto’ bili su sagnuti i vadili granate iz najlona te ga nisu čuli. Kada sam rekao Luki što je deda rekao on je odgovorio „’asti ga miša, ma pusti to je neki njihov provokator“. U jednom trenutku je naletio avion iz pravca vatrogasnog doma ja sam viknuo dečkima da se sklone, drugi avion nismo ni vidjeli, on je ispalio raketu koja je prošla nama iznad glave i ona je teško ranila Luku, Ćusto je bio ranjen u debelo meso, a mene je detonacija odbacila kroz dupla staklena vrata. Jozo Miličević me zove u jednom trenutku „di ste?“ preko motorole i kada sam to čuo sam shvatio da sam živ. Uskoro je došla hitna no Luka je bio preteško ranjen i odvezli su ga u Slavonski Brod u mrtvačnicu te ga zaveli kao nepoznati leš, jedva smo ga našli, Josip Širić, 1. A brigada ZNG.
U svojem svjedočanstvu Širić navodi 21. rujna kao datum Lukine pogibije iako je službeno kao datum zaveden 24. rujna. Kako bilo suborci su Lukino tijelo odlučili prevesti u njegov Biograd, a kako je Maslenica bila okupirana jedini slobodan put bio je preko otoka Paga. Ono što Lukinu pogibiju čini još tragičnijom jest to da je putujući prema unutrašnjosti kako bi pronašao bratovo tijelo, u prometnoj nesreći, stradao Siniša Brkljača, također pripadnik “Tigrova”. To su Lukini suborci saznali tek na trajektu prema Pagu.
– Kada je Siniša čuo da mu je brat nestao odlučio je s jednim suborcem krenuo prema gore da ide potražiti brata. On nije znao da smo mi krenuli dolje. Siniša je nakon nesreće završio na aparatu no bio je klinički mrtav. Obojica su pokopana u tri dana, Josip Širić, 1. A brigada ZNG.
Izvori
Literatura
Bobetko, Janko. Sve moje bitke. Zagreb: Vlastita naklada, 1996.
Monografija 1. gardijska brigada Hrvatske vojske Tigrovi, Zagreb: Znanje, 2015.
Svjedočanstva
Usmeno svjedočanstvo Josipa Širića, prikupljeno 12. prosinca 2019.
