U vremenu kada su stogodišnjaci rijetkost, gospođa Anka Stručić izdvaja se kao izniman primjer dugovječnosti, skromnosti i životne snage.
Ove godine, okružena obitelji, proslavlja svoj 100. rođendan – događaj koji je više od osobnog jubileja.
To je prilika da se osvrnemo na stoljeće ispunjeno promjenama, izazovima i neprocjenjivim iskustvima koje je ova vitalna i vedra stogodišnjakinja prošla. Vrlo bistra, Anka se sjeća još mnogih stvari i živo o njima priča. Sad živi u jednom privatnom domu, pokretna je, ali jedino kaže da slabo vidi i čuje.
Svi koji je poznaju dive se njenom pozitivnom i hrabrom duhu, kaže njezina obitelj. Odgajala je tri generacije, uvijek nasmijana.
– Ostavila nam je svima puno više od samih uspomena – ostavila nam je životne lekcije i mudrosti koje čine naše živote bogatijima, kaže njezina unuka Ana.
Jos uvijek vitalna Anka u domu je već četiri godine i jako joj se sviđa jer tu ima društvo. Tijekom života radila je teške poslove, ali se nikad nije prestala smijati. Kaže kako je upravo u tome tajna.
– Čini mi se dan nemam toliko, ha ha ha. Takav sam karakter, lipo i mirno primam svaku. Bilo je i rata i svega, ali ja sam sve to znala, odgovara nam na pitanje kako se osjeća na svojoj 100. rođendan.
Anka Stručić, rođ. Pavić, rođena je 1925. godine u Kožinu, od majke Luce i oca Jose. Svoje rano djetinjstvo provela je uz majku i sestru, a u Kožinu se i udala, odgojila obitelj i u tom mjestu provela cijeli svoj život. Svog muža Josu je jako voljela. Uvijek je govorila “Dijete…, svaki dan se dogovarajte skupa što ćete sutra. Muža treba poslušati, al onda nekad i po svom napraviti”.
Prisjetila se i priče kad joj je otac otišao u Ameriku, “trbuhom za kruhom”, a ona je imala svega šest mjeseci i ostala je u Kožinu s majkom i sestrom. Nije ga vidjela dugi niz godina. Cijeli svoj život otac se nadao da će Anka doći za njim, no ona zbog brige za majku i sestru nije ni pomišljala na tako nešto.
– On je poša raditi da zaradi da vamo nešto steće, steka je i radija je sve do 29. godine. Tad je tija nama papire napraviti da idemo doli, ali nam nisu dali. Dali su nam pasoše, ali nisu vizu. I onda je moj ćaća pisa materi da će on raditi i napraviti joj veliku kuću i da u njoj živi i da će je pomagati, “Ti vamo ne moreš, a ja tamo neću”. I tako je to bilo. Posli je on tija da ja dođem doli sama. Ja sam čekala dvi godine i onda sam se udala. Onda mi se naljutija. Dvi godine je plaća advokata i sve i on je tija, ko će toliko čekati, a ja imala 23 godine. Ja sam se udala i imala dva sina i on je pisa mom mužu neka me pusti za šest miseci samo da me vidi. I tako i jesmo. Jedan sin mi je ima 11, drugi 9 godina i ja sam pošla doli s Vulcaniom, putničkim brodom iz Trsta, i stala sam šest miseci. On je tija da ja vidim kako je doli za Božić i produžija mi je i ostali smo, prisjeća se Anka svog odlaska u “Meriku”.
Na dan rastanka, oca je izdalo srce. Srce koje nije izdržalo život u tuđini, koje je živjelo za dan kad će upoznati svoju kćer i nakon toga otišao…
– Kad sam se vraćala, onda je on doveza me iz Long Islanda u New York do broda. Ovako je staja, on i moj ujac, i reka da se ne osjeća dobro. Nije nego reka je paja i umra. Tako da mi je sa 20 minuta moj brod parti, izvadili su moje stvari i ostala sam dokle se zakopa.
Anka se vratila u Kožino, mjesto koje je neizmjerno voljela. Brigu o svojoj familiji nastavila je kako tada, tako i sada sa svojih punih 100 godina njene misli su uvijek usmjerene prema svakom članu obitelji, kažu oni.
– Moja obitelj je velika. Imam tri sina, sedam unučadi i sad 10 praunučadi, a jedanaesto po putu. Godine iđu, obitelj se širi i dobro sam.
Dakako, zanimalo nas je i što je, prema riječima ove slavljenice, njezina tajna ovako dugog života.
– Bilo je ratova, svega, bižanja, i teških poslova, najviše sam volila u polju raditi. Nisam nikad bila na državnom poslu, ali sam uvik bila u polju, u vrtlu. Tako da je vrime prolazilo. Uvik san se osjećala zdrava i to sam mogla, i bila sam uvik vesela i nasmijana, takva san, i to me držalo. Takva san i dan danas isto. Bude problema svakakvih. Sedam ih je od moje obitelji, od strica i mene, umrlo mladih ljudi od srca. Ja bolujem od srca, ali se znam čuvati. To meni i doktori reču. Piješ redovito tablete, znaš što smiš isti, što ne smiš i lipo ideš dalje.
U Kožinu joj živi cijela obitelj, svi su zajedno, ona i muž su im to osigurali i Anka je jako ponosna na njih i raduje se svakom susretu s njima. Posebice na današnji dan kad joj pripremaju pravu feštu.
– Danas imaju i obitelj, primaju turiste i lipu kuću imaju, a tako i drugi svi. Svi su mi školovani, zaposleni, svi su zdravi dobro i onda sam i ja i to me drži, otkrila nam je.
No dok je još živjela sama, jednom prilikom, dok je krenula kuhati ručak, došlo joj je loše i pala je sat vremena nije gledala niti se mogla micati. Tad je rekla sinu sutradan da nije više za živjeti sama i da je smjesti u dom.
– I to je naša ode i ima četiri godine ima da sam ja ode. Moj doktor mi je dolazija gledati me iz sela ode i pita me zašto sam ode. Ja sam njemu rekla ode je meni lipo, lipše nego doma sama, sestre anđeli, kuvarice znadu u što tribamo, svi smo bolesni, ne dijetalnu nego laganu hranu. Dobro san, moji mi dođu, ja pođem ko njih, ne može bolje.
Susret s Ankom dogodio se upravo u tom domu i to na dvorištu jer, rekle su nam djelatnice, voli provoditi vrijeme vani.
– Od mora do sela je kilometar puta, a moje su mati i sestra bile same i ja sam svaki dan dva puta činila taj put. Ja sam puno išla i puno sam radila teški posa i kažu mi da je to zato što danas mogu na noge. Na noge mogu, a u glavi mi se zavrti ha ha ha, priča Anka koja još uvijek dobro hoda i to bez ikakvih pomagala.
Sretna i nasmijana, ova stogodišnjakinja može nam mnogima biti primjer kako smijeh može bitno utjecati ne samo na raspoloženje, već i na dugovječnost. Stoga joj želimo sretan i najsretniji stoti rođendan i neka se mi opet vidimo!
