Danas u Zadru započinje jubilarno deseto izdanje Tuna, Sushi & Wine festivala – manifestacije koju organizira Turistička zajednica grada Zadra, a koja već godinama spaja kulturu japanske gastronomije s domaćom proizvodnjom tune.
No, unatoč uhodanoj organizaciji i podršci dijela ugostiteljskog i turističkog sektora, festival je i ove godine izazvao podjele – kako među građanima, tako i unutar samih turističkih djelatnika.
Na redakcijski email portala stiglo je pismo jedne dugogodišnje djelatnice u turizmu, koja se, potpisujući kao “Marijana K., zadarski turistički djelatnik”, otvoreno pita – zašto Zadar svoj identitet pokušava graditi kroz prizmu tuđe kulture, umjesto vlastite?
“Radi se jedan projekt koji bi trebao simbolizirati tradiciju, kulturu i gastro ponudu prije svega Zadra i zadarske županije, a turistička zajednica organizira Tuna, Sushi and Wine festival naslanjajući se na japansku tradiciju! Japansku?” – zapitala se Marijana u pismu.
Ono što osobito zamjera organizatorima je, kako navodi, promašena simbolika.
“Jedna turistička zajednica koja ima za cilj promovirati lokalnu gastro i svaku drugu ponudu, tisućljetnu povijesnu kulturu i znamenitosti, mediteranski način života… odluči se na Japan.”
U poruci dalje naglašava kako bi fokus trebao biti na lokalnom, autentičnom i mediteranskom – a ne na “egzotičnim” sadržajima koji, kako tvrdi, nemaju nikakvu stvarnu poveznicu s ovim podnebljem.
“Znate li da trendovi u svijetu u ovom trenutku promiču nešto što se temelji na promociji lokalnih, autohtonih vrijednosti? Da svaka regija i mikro destinacija nastoji pridobiti pozornost ukazujući na vlastitu posebnost?”
Iako tuna kao sirovina uistinu ima jaku poveznicu s našom marikulturom i ribarstvom, Marijana smatra da se naglasak pogrešno stavlja na japansku obradu i kulturu, umjesto na domaću tradiciju tunolova, ribarske fešte i mediteransku kuhinju. U pismu navodi i konkretan primjer:
“Tunolov i uzgoj tune prisutni su u zadarskoj županiji, kroz desetke poslovnih subjekata. A u Zadru imamo dva restorana koja poslužuju sushi.”
Posebno je kritična prema opravdanjima koja bi se mogla čuti od strane organizatora, osobito kada je riječ o turističkim brojkama:
“Možda postoji neka pristojna brojka japanskih turista koji dolaze u grad isključivo radi ovog događaja? Ako ih je dosad bilo četiri, a ove godine su došli s djecom pa ih je šest – eto, povećanje od 50%.”
Osim tematskog promašaja, autorica pisma dotiče se i šire problematike nedostatka strategije u razvoju turizma.
“Kad će Turistička zajednica prestati biti grupa za organiziranje događanja poput maškara i početi se baviti konkretnim, odgovornijim strateškim pitanjima? Tonemo sve dublje u tamu masovnog turizma, loše ponude i loših gostiju.”
Ovo nije prvi put da se postavlja pitanje smislenosti i svrhe pojedinih događanja koje Turistička zajednica promovira. Slične kritike često se ponavljaju kada je riječ o organizacijskim prioritetima, tematskim konceptima i ciljevima koji bi trebali ići u korist razvoja održivog turizma.
Festival Tuna, Sushi & Wine svakako donosi živost i određenu medijsku pažnju, ali ostaje otvoreno pitanje – koristi li taj format dugoročno lokalnoj zajednici i njezinom identitetu ili je riječ o samo još jednom pokušaju da se bude “zanimljiv”, po cijenu gubitka vlastite autentičnosti?
U konačnici, kako kaže autorica pisma:
“Ako već trošimo proračunski novac, onda to učinimo na način koji promovira ono što Zadar jest – a ne ono što nije.”
