Mornari Jere, Marko i Vanja pripremili su pitare i jerulicu. Buba Pulek i Antonela Kačan bili su spremni za sve, kao i uvijek. Drugi volonteri su došli na vrijeme i još jedna akcija u klubu mogla je početi. O čemu se, zapravo, radilo? Pa, valjalo je zasaditi lavandu i ružmarin, osvježiti pozornicu i oslikati mural! Nije to malo, ali za volontersku ekipu nije bilo nikakvih zapreka. Jedan od motiva nam je bio i taj što smo znali da će Vitrenjak biti ljepši i što će mnogi posjetitelj konstatirati da „puno malih i vrijednih ruku može napraviti što god poželi…“, napisala je volonterka Jedriličarskog kluba Uskok, Antonia Gobin.
– Zahvaljujući Ivanu Zelenčiću Zeli, koji je preuzeo odgovornost u kuhinji, roštilj je bio vrhunski, a Donat je upotpunio gozbu izvrsnom glazbom. Akciji su se pridružili studentići Danči i Dora, seke puntamiške Pavla i Martina, Ana Režan Koceić, Maris i Marul, mala Anja Krpeljević. Iz publike zdušno su nas bodrili Pili, barba Killer, Jakovčevi (Niko i Marin)…I da znate – sve njih bilo je sjajno vidjeti na horizontu! Raslinje koje smo zasadili neće ostati bez brige. Naša draga Luce preuzet će odgovornost i redovito ga zalijevati dok nas nema. Kao srdačan znak zahvalnosti uručili smo joj – banjadoru! Na kraju dana Noela, Petra i Antonia ponosno su podigle zastavu, dok je barba Frane svojim bezvremenskim šarmom obilježio i ovaj trenutak. Iza organizacije stoji neumorna posada Panike – Tea, Antonia i Roko. Svi su volonteri dobili su majicu s prigodnim natpisom “I love JK Uskok”. Jer, ljubav prema klubu nosimo i u srcu i na prsima, napisala je Gobin.
Zabilježila je što su ovom prigodom rekli i neki od volontera:
– Kao i Antonela i ja sam Uskok došla kao dijete. I ostala. Privuku čovjeka društvo, sjajno ozračje, pozitivne silnice i istinska obiteljska slika. I postaju sve čvršće i čvršće i to nas, uz ostalo, drži na okupu i daje nam motiv za svaku akciju.
Ivan Zelenčić Zele:
– A je, ja sam ovdje često bio „liva ruka“ glavnom kuharu Ićiju, a kad ustreba mogu i ja zapovidati u kužini. U klubu sam od 1991., pa je Domovinski rat napravio svoje, ali isto smo djelovali. Kako je vrijeme išlo sve sam se više uključivao u volontiranje. Nikad nije bio problem doći, odraditi što je potrebno. Moje je stajalište da je čovjeku obitelj prva, da je Uskok drugi. Ovdje imamo sve – ugodno društvo, gitaru i pjesmu kad treba, upoznavanje novih ljudi, življenje jednog mediteranskoga stila.
Danijela Kreber brzo se moru svikla. I govori:
– Zagrepčanka. Došla studirati u Zadar, a kad je Uskok organizirao školu jedrenja za studente, prijavila se. Za mene je sve novo – more, vjetrovi, jedrilica, poseban rječnik koji, eto iako je iz Zadra ne pozna ni moj momak, način življenja… Prilagodila sam se, prošla školu jedrenja, naučila korisne vještine i želim ih usavršavati, a Uskok me srdačno primio u svoje krilo.
Ana Koceić Režan:
– Otkad živim u Zadru, ima tomu oko 25 godina, redovito dolazim u Uskok. Imamo brod ovdje, a uvijek nam je ugodno biti s ljudima koji, kao i mi, imaju brod. Otkad je novo vodstvo u klubu ozračje je sjajno, osjećaju se pomaci, a meni stoga nikad nije teško volontirati. Ovaj smo put pomogli posaditi raslinje i još u nekim zahvatima. Pa, proliće je, zar ne!?
Rođena Samoborka, pet ljeta živi u Zadru, Tea Sabolić, kaže:
– Animirala nas je Antonia, zove kad treba i rado uskočimo. U klub, zahvaljujući svom dečku, dolazim pet godina. Povremeno i jedrim, a kad treba volontera, tu sam. Ništa nije problem, a u ugodnim društvu izvrsno se osjećam.
Roko Štokov za susjeda je imao – JK Uskok!
– Samo bih prešao cestu i ušetao u klub! Počeo sam i jedriti kao klinac, zavolio more, jedra, vitar… Imam vez na Vitrenjaku a to je najbolja podloga za čvrsta prijateljstva, suradnju, druženja, pa i volontiranja. Nedavno sam tako volontirao u akciji sadnje raslinja i piturivanja murala, dao i doprinos dotacijom, jer svi želimo jedno – lipši, ugodan okoliš i pravo ozračje.
