Edukativni susret za turističke vodiče s područja Zadarske nadbiskupije o vođenju kroz sakralna zdanja održan je u petak, 14. ožujka u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru, izvijestili su iz Nadbiskupije.
Liturgičar don Dario Tičić govorio je o potrebi poštovanja sakralnih prostora koje ne posjećuju samo vjernici, nego i ljudi drugih vjeroispovijesti i nevjernici, ljudi koji žele vidjeti vrijednost.
„Vodiči su veleposlanici vjere i kulture pred ljudima koje vode i pokazuju im što je dragocjeno. Nama nisu dragocjene samo građevine, zdanja koja smo čuvali i u najtežim vremenima, nego i stvarnost koja se odvija u crkvi. Tu su predmeti s kojima se i u kojima se susrećemo s onime što se ne vidi, govori se o transcendenciji“, rekao je Tičić, istaknuvši da je crkva sveti prostor u čijem su središtu i najvažniji glavni oltar za kojim se slavi misa i svetohranište.
„Prezbiterij ili svetište je najvažniji prostor u crkvi. Negdje je svetohranište za glavnim oltarom, a negdje se na sporednom oltaru čuva Sveto otajstvo u kojem je prisutan Krist. Uvijek je u središtu glavni oltar i tamo gdje je svetohranište, gdje gori crveno svjetlo – tu se čuva euharistija, najveća svetinja“, rekao je don Dario, istaknuvši da je crkva prvenstveno sveti prostor gdje se okuplja Božji narod.
„Narod u crkvi nije publika. Kad se slavi sveta misa, to nije predstava. Nego narod zajedno sa svećenikom zajedno prinosi žrtvu. To je sakralni prostor“, poručio je don Dario.
Prostor crkve iziskuje poštovanje te je važno kako su ljudi odjeveni, što je znak poštovanja prema prostoru kojeg se pohodi. Ni u državne i kulturne ustanove ne dolazi se neprimjereno odjeven, upozorio je Tičić, naglasivši: „Kako smo odjeveni je znak našeg osobnog poštovanja prema prostoru kojeg pohodimo“. Istaknuo je važnost da se ne izgubi osjećaj sakralnosti glasnim razgovorima osobito kad crkvu pohodi velika skupina ljudi, koja postaje stjecište vjere i kulture.
Don Dario je potaknuo vodiče da svojim stavom i ponašanjem ljudima daju do znanja da je prostor u kojega su ušli više od običnog kulturnog prostora, u njemu je susret i s transcendentnim.
„U crkvu se ulazi u sferu nečega što nije svakodnevno. Zato su se Božji hramovi nekada zvali templum, od riječi tempus, što znači vrijeme. Taj prostor je odvojen od redovitog vremena i prostora i tu se čovjek susreće s Bogom, transcendentnim. Sakralna zdanja povezuju nas s prošlošću, ispunjavaju ponosom i obavezom da ih čuvamo iz poštovanja i prema onima koji su ih gradili u puno težim uvjetima od suvremenih.
Ljudi u starini imali su osjećaj za nešto što će vrijediti stotinama godina. Živjeli su u gladi, u malim sredinama, neusporedivima s danas, a gradili su velike crkve, još u ono vrijeme. To je primjer koliko su ljudi imali više osjećaja za sveto i najbolje što imaju davali su crkvi. Crkva je bila reprezentativno zdanje“, istaknuo je don Dario. Podsjetio je da se sav život organizirao oko crkve koja je narod duhovno i mentalno okupljala oko sebe, na trgu, kao mjesto koncentracije duhovne i crkvene vlasti.
„SICU-a je prezentacija znanja ne samo o zadarskoj sakralnoj baštini, nego i cjelovitog dosega crkvene umjetnosti u Hrvatskoj“
„Različite populacije posjetitelja različito doživljavaju crkvenu umjetnost i sakralni prostor“, rekla je doc. dr. sc. Ana Jordan Knežević, kustosica SICU-a koja je izlagala o temi „SICU – Izazovi u prezentaciji Stalnog postava i crkvene umjetnosti u suvremeno dobu“.
Stalna izložba crkvene umjetnosti u Zadru (SICU) poznata pod nazivom ‘Zlato i srebro Zadra’ je jedinstvena umjetnička riznica sakralne umjetnosti u Hrvatskoj čiji su izloženi predmeti kulturno dobro. U tijeku je postupak da se kao kulturno dobro nazove cijela riznica prvog kata, što nema nijedan muzej u Hrvatskoj, istaknula je dr. Knežević.
SICU je i sakralni prostor jer se nalazi u sklopu dijela benediktinskog samostana sv. Marije u Zadru osnovanog u 11. stoljeću. „Od stvaranja stalnog postava, dva krila samostana služe za Izložbu. Bilo bi poželjno da se posjetitelji prije ulaska u SICU informiraju da se radi o takvom prostoru, da budu prikladno odjeveni. To treba uzeti u obzir – iako je to Izložba otvorena javnosti, ulazi se u prostor samostana i prolazi se pored crkve sv. Marije. Povijesni kontekst samostana sv. Marije razlikuje se od drugih. Treba istaknuti romaniku u Zadru, Srednji vijek, zvonik pokraj kojeg se ulazi u SICU dao je izgraditi kralj Koloman, ljudi pitaju i o njemu“, rekla je dr. Knežević, istaknuvši da je SICU jedinstvena nacionalna riznica i kapitalni objekt kulture.
„Stalni postav je najsloženija komunikacijska forma i predstavlja okosnicu u odnosu na bilo koju drugu muzejsku komunikaciju. Stalni postav SICU-a je prezentacija znanja ne samo o zadarskoj sakralnoj baštini, nego i cjelovitog dosega crkvene umjetnosti u Hrvatskoj. To je razlikuje od drugih crkvenih riznica. Zakonom o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, nepokretno kulturno dobro je građevina i njeni dijelovi. To su crkve i prema njima se mora postupati u duhu vjernika, ali i kao prema kulturnom dobru.
Muzejska građa i muzejska dokumentacija štite se kao kulturno dobro. Muzejski predmeti i muzejska zbirka upisani su u inventarnu knjigu koju ima i SICU. Time se stječe status kulturnog dobra i automatski je dio Registra kulturnih dobara Republike Hrvatske“, istaknula je kustosica Jordan. Pokretno kulturno dobro može biti zbirka predmeta u muzejima – to je SICU, koje obuhvaća kompletni crkveni inventar i predmete.
U SICU-a su umjetnine od 8. do 18. st., a najviše umjetnina je iz riznice zadarske katedrale. Na prvom katu su umjetnine od 8. do 15. st., na drugom katu su umjetnine od 15. do 18. stoljeća.
„SICU je jedinstven i jer se u prizemlju nalazi crkva Svete Nedjeljice. Iako ne služi za liturgiju, ljudi se u tom prostoru mole. Jedinstvenost SICU-a je i što je u njemu jako malo uvoznih umjetnina. U SICU-u su svega dvije kopije. Sve je originalna građa nastala u zadarskim radionicama koje su bile i znak moći Crkve u Srednjem vijeku i Zadra koji je bio centar Dalmacije.
Mnoga djela u SICU-u nastala su prema narudžbi crkvenih dostojanstvenika, zadarskog plemstva i građanstva. To nije bilo kakav muzejski predmet koji se stavlja u vitrinu, nego treba gledati njegovu povijest i širi kontekst“, istaknula je dr. Knežević važnost da se umjetnine promatra u kontekstu njihove povijesti kao i poveznicu sveca i crkve. Potaknula je vodiče da povežu sveca i zadarsku crkvu koja mu je posvećena. Kad se govori o umjetninama s prikazom sv. Krševana, sv. Šime, Gospe od Zdravlja, uputiti na pohod tim crkvama njima posvećenima, čime se iz SICU-a usmjerava posjetitelje prema drugim sakralnim objektima u Zadru.
O jedinstvenosti postava SICU-a
Jedinstvenost postava SICU-a je što predmeti nisu postavljeni kao tematske cjeline nego kronološki te vodič sam mora stvarati priču o umjetnini. Dr. Knežević je vodiče stručno savjetovala kako to činiti, na konkretnim primjerima iz povijesti, jer u SICU-u nema određene tematske cjeline pored koje stoje legende.
SICU predstavlja remek djelo muzejske prakse i zbog originalnih ostakljenih drvenih vitrina koje imaju željezne nosače, zbog načina na koji je predmet postavljen na čistu pozadinu bez podloge.
Dr. Knežević je predstavila značajne umjetnine u SICU-u, poput poliptiha Carpaccia iz 15. st., čija je povijesno – umjetnička vrijednost iznimno velika u odnosu na druge slike i ne može biti u kategoriji bilo koje druge slike u drugim muzejima. To treba naglasiti, istaknula je dr. Knežević.
Predstavila je i druge izložene umjetnine među kojima su brojne zavjetni darovi (najreprezentativniji zavjetni dar u SICU-u je Škrinja kraljice Elizabete), zlatarske predmete, pokaznice, ophodne križeve, ikone pred kojima se mole mnogi posjetitelji i tipove ikonografija: ikonografija ciklusa o Bogorodici, od njenog rođenja do uznesenja, kip i slika Gospe od Sniga, Pieta, ciklusi koji prikazuju Kristovo djetinjstvo, Kristovu muku. Na jednom križu iz katedrale dvojica koji se smrzavaju su dvojica od 40 mučenika iz Sebaste, crkva 40 mučenika je postojala u Zadru u Srednjem vijeku. Ta dva lika su netipična u ikonografiji i to je uputno istaknuti, rekla je dr. Knežević. Na drugom katu ima najviše slika posvećenih sv. Jeronimu.
„Ikona Gospe benediktinki nosila se u procesiji, jedna je od najljepših i najvećih ikona. Na njenoj poleđini je sv. Petar koji je bio naslovnik zadarske katedrale. SICU čuva i ikonu Bogorodice s Djetetom, uvoz iz Konstantinopola; iz crkve sv. Šime gdje je original u baroknom oltaru, a u SICU-u je kopija. Častila se utorkom, nosila ulicama. Ikona Gospe od Zdravlja je najčešće posjećena, ljudi se mole ispred nje“, naglasila je dr. Knežević, rekavši da se nakon stručnih odgovora ljudi mole pored ikona i relikvijara.
Svjedočanstva posjetitelja o uslišanjima po zagovornoj molitvi svecima u SICU
Kustosica je govorila i o značenju relikvije i relikvijara. Relikvijar nije običan muzejski predmet, zbog relikvije sveca u njemu. Izrađen je od plemenitih materijala, srebra, zlata, u raznim tehnikama i bogato ukrašen. Zadar je imao puno bratovština koje su dale izrađivati relikvijare, imao je 32 crkve u Srednjem vijeku.
„Poanta je staviti predmet u povijesni kontekst, što je Zadar bio u Srednjem vijeku, koja je njegova moć i moć Zadarske Crkve u tom vremenu. S tim se može povezati pokazivanje umjetnina, a ne samo nabrajati predmete, bez konteksta“, potaknula je dr. Knežević.
U prezentaciji je pokazala i slike relikvijara u SICU-u. Relikvijar Ruka sv. Ivana Krstitelja spominje se u riznici katedrale, relikvijar bista sv. Marije Magdalene. Jako važan je i relikvijar Lopatica sv. Marka koji se nalazi pored vitrine od Anžuvinaca. U inventaru riznice popisan je odmah ispod relikvijara sv. Krševana, a kontekst je mletačka vlast u Zadru. Zatim, relikvijar Svetog križa i spužve. „Sveta spužva je jedan od predmeta vezan uz Kristovu muku, nakon umakanja u ocat je ponuđena Isusu na križu“, istaknula je dr. Knežević.
Tu su i relikvijari Čikin križ, sv. Zoila u kojem je ključna kost sv. Zoila. Škrinjica sv. Zoila je stajala u bazilici Svete Marije velike uz škrinju sv. Šime. U samostan sv. Marije 90 % relikvijara došlo je iz Crkve svete Marije Velike, naglasila je kustosica. Relikvijar Dvije ruke iz samostana sv. Marije dala je izraditi Katarina, nećakinja splitskog kneza Hrvoja Vukčića Hrvatinića i supruga moćnog bosanskog vojvode Sandalje Hranića Kosače koji je važan u poticaju izrade zlatarskih predmeta u Dalmaciji.
Dr. Knežević je istaknula da u SICU pristižu mnoge povratne informacije posjetitelja koji su molili u SICU-u zagovor svetaca te svjedoče o uslišanjima i zadobivenim milostima. SICU je i mjesto gdje ljudi dožive i duhovno, religiozno iskustvo. Uz to što vide povijesno – umjetničku građu, ljude oduševi i prostor, viđeno, istaknula je kustosica. Nije dozvoljeno fotografiranje ni glasno pričanje.
Mnogi posjetitelji se preporučuju sestrama benediktinkama u molitve koje rade u SICU-u kao voditeljice kroz Izložbu. Koludrice sv. Marije rade suvenire od čipke i emajla. „To je važno. Emajlom se više nitko ne bavi. To je tehnika Srednjeg vijeka“, istaknula je dr. Knežević.
Izazovi u obnovi prezentacije stalnog postava SICU-a
Iz suradnje s restauratorima, kao najveći problem u djelovanju navodi se što veliki broj posjetitelja u prostoru utječe na mikroklimatske uvjete koji uvijek moraju biti nepromijenjeni i stabilni, a to utječe na slike i drvene nosače. Zato se slike uvijek iznova restauriraju, što nije dobro. Preporučuje se voditi grupe do 25 ljudi i treba izbjegavati diranje predmeta, ikona, da se izbjegnu mehanička oštećenja.
Nakon dugo vremena, u tijeku je ponovni postupak konzervatorsko restauratorskih radova umjetnina u SICU, istaknula je dr. Knežević.
„Nekontrolirani broj posjetitelja izložbe dovodi do oštećenja uglavnom na predmetima koji su rađeni na drvenom nosilu. To su sve slike na drugom katu. U svrhu zaštite predmeta potrebno je da se grupa posjetitelja vodi jasnim smjerom kretanja. Arhitekt za postav sada radi posebno smjer kretanja u postavu. Ne može se ići izvan određene dionice, što se u muzejima označi stopicama. Treba se kretati u jednom smjeru i grupe moraju imati strpljenja“, poručila je dr. Knežević, upozorivši: „Sada je najveći nedostatak postava da nema signalizacije i jasnih smjernica u kretanju, što dovodi do toga da se posjetitelji difuzno kreću po postavu. Gledatelji sami idu gledati što ih privlači, nakon zajedničkog zadržavanja kod prve vitrine. To nije dobar koncept. Oni bi trebali imati pravilan smjer kretanja“, poručila je kustosica, govoreći o neadekvatnom pristupu službenim dvoranama SICU-a u kojima ima puno predmeta, dvorana i uskih hodnika, SICU nije velika rastvorena cjelina.
Među izazovima djelovanja SICU-a je muzeološka koncepcija koja daje značaj muzejskom predmetu, a temelji se na kronološkom principu. „U SICU-u vodič treba sam stvoriti priču koja će SICU držati na nivou, jer se ide od predmeta do predmeta. Izvorni koncept postava je zamišljen da se predmeti razgledavaju u tišini, uz minimalnu primjenu svjetla i tihu glazbu u pozadini“, rekla je dr. Knežević.
Među izazovima SICU-a je i porijeklo umjetnina koje će pri obnovi prezentacije postava biti istaknuto na legendama, da se zna odakle je umjetnina došla: je li to riznica, samostan ili župa, čime se naglašava značaj i drugih crkava kao i informacije o nastanku predmeta: zavjetni dar, izuzetna povijesno – umjetnička vrijednost i sl., rekla je kustosica, podsjetivši kako je to počelo: „Nedostaje dodatne legende predmeta i tematskih cjelina. Kad se otvorila Izložba, postojao je mali letak, vodič i svaki posjetitelj je dobio malu brošuru u kojoj su bili popisani predmeti, bez objašnjenja“. Dr. Knežević je najavila da će se u novoj prezentaciji postava kvalitetno urediti potrebe sanitarnog čvora, garderobe i suvenirnice koja je sada dislocirana.
Prisutne je pozdravio don Marko Vujasin, predstojnik Povjerenstva za pastoral ribara, pomoraca i turista Zadarske nadbiskupije koje je organizator toga susreta.
Na kraju susreta, vodiči su postavljali konkretna pitanja i razmijenili praktična iskustva i potrebe kako bi vođenje bilo na zadovoljstvo svih dionika toga procesa. Osobito su istaknute teškoće pri vođenju ljeti kad su najveće gužve posjetitelja, pogotovo kada se vode grupe s kruzera.
Ines Grbić