Kad u 59. godini života postaneš nositeljica titule sudionice “sedam veliki”, odnosno sedam najvećih svjetskih maratona, onda to nikako ne smije proći nezapaženo.
To je, naime, priča o našoj sugrađanki ultramaratonki Nataliji Gulin, rodom iz Biograda na Moru, koja se netom vratila iz Tokija gdje je sudjelovala u prestižnom svjetskom maratonu i tako postala vlasnica ove titule. Da to nisu prazne priče, dokazuju i njezine medalje sa svih “sedam velikih” koje s ponosom pokazuje.
A kako i ne bi kad je jedina Hrvatica koja je to postigla sudjelovanjem na maratonima u svojoj dobnoj kategoriji.
Vedra i raspoložena, Natalija nam je pričala o svom iskustvu u Tokiju, kao i na drugim maratonima, kao i o tome što ju je potaknulo na trčanje. Dakle, važno je napomenuti da se do 50. godine života nikad nije bavila sportom pa ni trčanjem. I onda ga je u jednom trenutku svog života otkrila i od tad nije stala, kao Forrest Gump.
– Imam raznih iskustava sa svih sedam svjetskih maratona, ali moram priznati da je ovaj, po meni, najlošije organiziran. OK, imali su dobru zamisao, međutim, imaju nekakva pravila koja su bila vrlo loša za nas maratonce. Žele napraviti veliki event i uvijek su ga pravili, međutim, valjda nisu računali na jako visoke temperature koje su bile u nedjelju u Tokiju i nisu imali dostatno vode i čaša, a stroga pravila koja su nam dali, da pored ostalih stvari strogih, ne smijemo nositi svoju vode, bočice. Ako je tko imao što, na provjeri na ulazu su im oduzimali ih. To se pokazalo vrlo loše i na ovom maratonu sam doživjela da ljudi koji su sporiji, da se ruše, da padaju u nesvijest od dehidracije. Također, od tog stampeda, ljudi bi se spotakli i pali i rušili se od dehidracije jer nisu imali dovoljno vode, priča nam svoje dojmove iz japanske prijestolnice.
Kad govorimo o “sedam velikih”, pri tom se misli na sedam najvećih svjetskih maratona – Berlin, New York, Chicago, Boston, London, Sydney i Tokio. Nikolina je kao sudionica svih vlasnica i posebne medalje, odnosno spleta medalja kojeg dobivaju upravo takvi trkači.
– To je organizacija Abbott World Marathon Majors koja organizira te maratone po svijetu. To su veliki najznačajniji maratoni koje vam je velika čast otrčati i time postajete ili “six star finisher” ili “seven star finisher”. Obzirom da je Sydney krajem prošle godine proglašen velikim svjetskim maratonom i ušao je u tih sedam, još uvijek nisu napravili tu veliku medalju sa sedam velikih maratona zbog tih ljudi koji su išli na maratone i sad im nedostaje još šesti da bi dobili tu medalju pa je sad, eto ga na, i taj sedmi pa im opet fali. Zbog njih su ostavili ovih šest, govori nam Natalija.
Toj će se skupini “velikih” pridružiti i još dva nova svjetska maratona, iduće godine u Cape Townu i godinu kasnije onaj u Šangaju, a koje, dakako, Natalija namjerava pridodati svom kompletu medalja.
Njezin najbolji rezultat s maratona je 3,29 s onog u Sydneyu. Ona je već ovim svojim postignućima zapravo ušla i u sportsku povijest.
– To neka drugi kažu. Za mene je ovo velika čast biti na zidu slavnih sa sedam odrađenih velikih majorsa. To vam zasad nema nitko, napomenula je.
Od svih tih veliki svjetskih maratona, kao najdraži ipak izdvaja onaj u New Yorku.
– To mi je iznad svega. Za mene je New York najbolji maraton na svijetu, najbolje organiziran i najveseliji, najbolji start i cilj. Tu nema greške, nema da fale čaše, start je s predivnom glazbom, putem su navijači, ljudi iznose svoju spizu i svoju vodu, banane, svoje bombone, žele vas dotaknuti kao da ste Bog. Svaka dva kilometra je bina s jazzom, bluesom, rockom, navijačicama, svakakva događanja putem…
Njezin ulazak u svijet trčanja bio je sasvim slučajan i u dobi kad bi se netko od nas teško odlučio na to.
– Ja se u životu nikad nisam bavila apsolutno nikakvim sportom, nikakvom rekreacijom. Bila sam probala malo ići u fitness, ali to mi je bilo dosadno. Falilo mi je nešto da se s nečim bavim jer su moja djeca sva već bila odrasla i išli su svojim životom i htjela sam se nečim okupirati, malo upotpuniti vrijeme, ali falila mi je i ta neka aktivnost i zbog zdravlja i zbog svega. Onda sam čula da se otvorila škola trčanja i početkom 2016. sam otišla tamo i evo gdje sam sad završila, ha ha ha, govori Natalija i smije se.
No, njezin je uspjeh stvarno hvalevrijedan i ne namjerava na tome stati. Naprotiv, želi još trčati i testirati svoje granice i tako doslovno optrčati svijet.
Run, Natalija, run!
O njezinim daljnjim planovima doznajte sve u videu:
