Izbori za predsjednika Republike na kojima je pobijedio Zoran Milanović bili su osmi predsjednički izbori od stjecanja hrvatske neovisnosti.
Dnevnik.hr podsjetio se tko je sve stolovao na Pantovčaku.
Franjo Tuđman (od 1992. do 1999.)
Franjo Tuđman rođen je 14. svibnja 1922. u Velikom Trgovišću gdje je pohađao osnovnu školu, a srednju školu završio je u Zagrebu. Od 1941. sudjelovao je u antifašističkom partizanskom pokretu. Nakon II. svjetskog rata završio je studij u Beogradu na Višoj vojnoj akademiji.
Iako je 1960. promaknut u čin generala, sljedeće godine napustio je vojnu službu i posvetio se znanstvenom i publicističkom radu. U Zagrebu je 1961. osnovao Institut za historiju radničkoga pokreta gdje je obnašao dužnost direktora do 1967. godine. Profesorom na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu izabran je 1963., a doktorom povijesnih znanosti postaje 1965. godine. Objavio je veći broj knjiga i članaka iz povijesnih znanosti, vojne teorije, suvremene nacionalne povijesti te filozofije povijesti i međunarodnih odnosa.
Njegova gledišta – ponajprije protivljenje nametanju kompleksa krivnje hrvatskom narodu zbog NDH u Drugom svjetskom ratu – izložile su ga političkim, a zatim i sudskim progonima. Izbačen je iz Saveza komunista Hrvatske 1967. kad je morao napustiti i Institut, uklonjen je sa Sveučilišta u Zagrebu te umirovljen radi sprečavanja javne djelatnosti.
U prvome političkom procesu godine 1972. osuđen je na dvije godine zatvora, a 1981. na tri godine zatvora i zabranu javnog djelovanja u razdoblju od pet godina, – zbog davanja intervjua švedskoj i njemačkoj televiziji te francuskom radiju, u kojima je govorio o svojim povijesnim prosudbama u prilog pluralističkoj demokraciji. Od 1987. kad mu je vraćena putovnica, putuje u inozemstvo gdje svojim predavanjima dovodi do buđenja i stvaranja hrvatskoga nacionalnog demokratskog pokreta među hrvatskim iseljenicima. Hrvatsku demokratsku zajednicu osnovao je 1989. kada postaje njezinim predsjednikom.
Nakon HDZ-ove pobjede na prvim demokratskim izborima, održanima u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata, u Saboru je 30. svibnja 1990. izabran za predsjednika Predsjedništva tada još Socijalističke Republike Hrvatske. Nakon donošenja novoga demokratskog Ustava Republike Hrvatske – 22. prosinca 1990. – na neposrednim je predsjedničkim izborima u kolovozu 1992. izabran za Predsjednika hrvatske države. Ponovo je izabran za Predsjednika u lipnju 1997. godine. Umro je u Zagrebu 10. prosinca 1999., a pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj 13. prosinca.
Tuđmanov životni put, političko i društveno djelovanje, od njegova sudjelovanja u partizanskom pokretu, visokog položaja u JNA, članstvu u komunističkoj partiji, političkom disidentstvu te razdoblja Domovinskog rata i predsjednikovanja, i danas je, u najmanju ruku, predmet različitih tumačenja i interpretacija, kontroverzi i polemika.
Stjepan Mesić (od 2000. do 2010.)
Stjepan Mesić rođen je 24. prosinca 1934. u Orahovici. Diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1961. Tijekom studija bio je istaknuti studentski lider. U politički život ulazi 1965. kao zastupnik u Saboru SR Hrvatske, kada je izabran na listi građana. Početkom 70-ih, zbog sudjelovanja u pokretu za ravnopravnost Hrvatske u tadašnjoj Jugoslaviji, “Hrvatskom proljeću”, bio je osuđen i proveo je godinu dana u zatvoru Staroj Gradiški. Početkom 90-ih pristupa HDZ-u. Obnašao je dužnost tajnika stranke, a potom i predsjednika Izvršnog odbora.
Nakon prvih višestranačkih izbora 1990. imenovan je prvim predsjednikom Vlade Republike Hrvatske. Odlukom Sabora Republike Hrvatske 25. kolovoza 1990. postaje član Predsjedništva Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Početkom 1991. imao je važnu ulogu u sprječavanju puča generalske vrhuške bivše JNA protiv demokratski orijentiranih republika Hrvatske i Slovenije.
U srpnju 1991. postao je predsjednik Predsjedništva SFRJ i na tom položaju ostaje do prosinca 1991. Od rujna 1992. do svibnja 1994. obnaša dužnost predsjednika Sabora Republike Hrvatske. Nezadovoljan ukupnom politikom HDZ-a, osobito prema BiH, napustio je HDZ i osnovao novu političku stranku – Hrvatskih nezavisnih demokrata (HND). Poslije rascjepa u HND-u, 1997., s većinom članstva ulazi u Hrvatsku narodnu stranku (HNS), gdje obnaša dužnost izvršnog dopredsjednika i predsjednika gradske organizacije Zagreba iste stranke.
U veljači 2000. izabran je za Predsjednika Republike, te ponovo u siječnju 2005. godine. Tijekom njegova mandata Republika Hrvatska postala je članica NATO-saveza. Izbore 2000. godine na kojima je pobjedio često se spominje kao najveću hrvatsku izbornu senzaciju svih vremena.
Zanimljivost
U kratkom periodu od Tuđmanove smrti u prosincu 1999. do Mesićeve inauguracije u veljači 2000., na Pantovčaku su kao privremeni predsjednici Republike bili Vlatko Pavletić i Zlatko Tomčić.
Pavletić je, prema Ustavu, kao predsjednik Sabora preuzeo funkciju predsjednika nakon Tuđmanove smrti. Trećeg siječnja 2000. bili su i izvanredni predsjednički izbori i redovni parlamentarni, na kojima je pobijedila koalicija šest stranaka. novi predsjednik Sabora postao je Zlatko Tomčić (HSS), pa je i on vršio dužnost predsjednika RH 16 dana, između konstituiranja Sabora i Mesićeve inauguracije. Njihove ovlasti u tom periodu bile su u najvećem dijelu tehničke prirode.
Ivo Josipović (od 2010. do 2015.)
Ivo Josipović rođen je 28. kolovoza 1957. u Zagrebu, gdje je završio osnovnu i srednju školu, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu 1980. i položio pravosudni ispit. Magistrirao je na poslijediplomskome studiju kaznenopravnih znanosti 1985., a doktorirao temom “Pravo o uhićenju i pritvoru u kaznenome procesnome pravu” 1994. godine. Diplomirao je i kompoziciju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.
Prije izbora na predsjedničku dužnost bio je sveučilišni profesor, zastupnik u Hrvatskom saboru i skladatelj. Na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu predavao je kazneno procesno pravo, međunarodno kazneno pravo i prekršajno pravo. Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu predavao je harmoniju. Objavio je nekoliko knjiga te više od osamdeset znanstvenih i stručnih radova u domaćim i inozemnim časopisima. Napisao je pedesetak skladbi za različite sastave, (simfonijske orkestre, komorne sastave, soliste), koje izvode eminentni hrvatski i strani umjetnici, a objavljeni su u notnim izdanjima i na dvadesetak nosača zvuka.
Dobitnik je nekoliko hrvatskih i međunarodnih umjetničkih nagrada i priznanja, među ostalim, Grand Prixa Europske radijske unije te dviju hrvatskih diskografskih nagrada “Porin”. Niz godina bio je direktor jednog od najvećih festivala suvremene glazbe, Muzičkog biennala Zagreb te glavni tajnik Hrvatskoga društva skladatelja.
Surađivao je s brojnim hrvatskim i inozemnim državnim, znanstvenim, sveučilišnim i umjetničkim ustanovama u Njemačkoj, SAD-u, Kanadi, Austriji, Mađarskoj, Finskoj, Italiji, Azerbajdžanu, Mongoliji. Kao pravni stručnjak sudjelovao je u radu PrepCom UN-a za uspostavu Međunarodnoga kaznenog suda te na Diplomatskoj konferenciji u Rimu. Bio je suradnik-ekspert Vijeća Europe za nadzor zatvorskih sustava u nekoliko zemalja. Kao pravni stručnjak bio je predlagatelj i supredlagatelj više hrvatskih zakona.
Zastupao je Hrvatsku pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) te Međunarodnim sudom pravde (ICJ). Član je nekoliko domaćih i međunarodnih pravničkih i umjetničkih udruga, među ostalim, Svjetske akademije za umjetnost i znanost, Hrvatskoga pravnog centra, Hrvatskog društva za europsko pravo, Hrvatskog udruženja za kaznene znanosti i praksu.
Za Predsjednika Republike izabran je u siječnju 2010. godine, a tijekom njegova mandata Hrvatska je postala članica Europske unije.
Kolinda Grabar-Kitarović (od 2015. do 2020.)
Kolinda Grabar-Kitarović rođena je 29. travnja 1968. u Rijeci gdje pohađa osnovnu školu, a srednju školu završava u Los Alamosu u SAD-u.
Godine 1993. diplomira engleski i španjolski jezik na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a osim toga usavršava se i u području portugalskog jezika. Naredne godine u Beču završava Diplomatsku akademiju, a 2000. stječe akademski naziv magistre međunarodnih odnosa na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.
Od 2002. do 2003. boravi na Sveučilištu ”George Washington” u SAD-u kao dobitnica Fulbrightove stipendije za preddoktorsko istraživanje iz međunarodnih odnosa i sigurnosne politike. U to vrijeme dodijeljena joj je Predsjednikova medalja za znanstveni, društveni i politički rad. Dobitnica je i stipendije Lukšić za usavršavanje u području upravljanja u visokim strukturama vlasti na Kennedy School of Government Sveučilišta ”Harvard” u SAD-u 2009. godine, a 2019. dodijeljena joj je Fulbright nagrada za životno djelo.
Karijeru započinje 1992. u Ministarstvu znanosti i tehnologije Republike Hrvatske, a 1993. prelazi u Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske. U Ministarstvu vanjskih poslova obnaša razne dužnosti – 1995. postaje pročelnica Odjela za Sjevernu Ameriku, a 1997. odlazi u Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Kanadi na mjesto savjetnice, a potom i ministrice savjetnice i zamjenika šefa misije.
Od 2001. do 2003. obnaša dužnost ministrice savjetnice u Ministarstvu vanjskih poslova, a u studenom 2003. izabrana je u Hrvatski sabor u 7. izbornoj jedinici. Iste godine prisegnula je na dužnost ministrice europskih integracija RH, a potom 2005. ministrice vanjskih poslova i europskih integracija RH i tu je dužnost obnašala do 2008. godine. Glavni cilj njenog mandata bio je voditi Hrvatsku na putu euroatlantske integracije te je vodila i Državno izaslanstvo za pregovore o pristupanju RH EU.
Kolinda Grabar-Kitarović 2008. postaje veleposlanica Republike Hrvatske u SAD-u. Na dužnost pomoćnice glavnog tajnika NATO-a za javnu diplomaciju imenovana je 2011. i na toj dužnosti ostaje do 2014., kao prva žena u povijesti NATO-a koja je obnašala dužnost pomoćnice glavnog tajnika i najviše rangirana žena u NATO-u.
Kolinda Grabar-Kitarović, kao prva hrvatska predsjednica u povijesti hrvatske države, dužnost preuzima 15. veljače 2015. i obnaša mandat do 18. veljače 2020. U ožujku 2019. izabrana je za predsjednicu Vijeća žena svjetskih lidera (Council of World Women Leaders).
Zoran Milanović (od 2020.)
Zoran Milanović rođen je 30. listopada 1966. godine u Zagrebu, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1991. godine, a iste godine kao odličan student dobio je Rektorovu nagradu te je sudjelovao na međunarodnom natjecanju vodećih europskih pravnih fakulteta na Međunarodnom sudu u Haagu. Magistrirao je pravo Europske unije na Flamanskom sveučilištu u Bruxellesu (V.U.B.) 1998. godine.
Profesionalnu karijeru započinje kao stažist na Trgovačkom sudu u Zagrebu, nakon čega 1993. godine počinje raditi u Ministarstvu vanjskih poslova Republike Hrvatske. Bio je sudionik mirovne misije OESS-a u Azerbajdžanu 1994., a od 1996. do 1999. djeluje kao savjetnik u hrvatskoj misiji pri Europskoj uniji i NATO-u u Bruxellesu. 2003. godine postao je pomoćnik ministra vanjskih poslova RH zadužen za političku multilateralu.
2007. godine izabran je za predsjednika SDP-a, gdje je naslijedio Ivicu Račana. Iste godine djelovao je i kao predsjednik Nacionalnog odbora za praćenje pregovora između Republike Hrvatske i Europske unije. Početkom 2008. godine postao je zastupnik u Hrvatskom saboru, a do 2011. godine bio je i predsjednik Kluba zastupnika SDP-a u Hrvatskom saboru te član Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav.
Predvodeći Kukuriku koaliciju, odnio je pobjedu na parlamentarnim izborima 2011. godine i postao predsjednik 10. Vlade Republike Hrvatske. Tijekom njegova mandata Hrvatska je 2013. postala članicom Europske unije. Nakon parlamentarnih izbora 2015. godine otišao je s mjesta premijera, a nakon parlamentarnih izbora 2016. godine otišao je i s mjesta predsjednika SDP-a te se posvetio privatnom konzultantskom poslu.
Nakon povratka u politiku 2019. godine kandidirao se i pobijedio na predsjedničkim izborima te 2020. godine postaje peti predsjednik Republike Hrvatske. U proljeće ove godine šokirao je dio javnosti objavom da će, dok je na mjestu aktualnog predsjednika države, izići na parlamentarne izbore kao kandidat SDP-a za predsjednika Vlade. Nezapamćen potez na političkoj sceni nije urodio plodom, no nekoliko mjeseci kasnije uspio je premoćnom pobjedom osvojiti drugi mandat na čelu države kao predsjednik Republike.