Mnogi cijeli život sanjaju da imaju svoj kutak na nekom od naših rajskih otoka. No rijetki se i odvaže vrevu velegrada zamijeniti nekim od naših otoka na cijelu godinu. Ljetovanje na otoku nezaboravno je iskustvo. No što raditi, primjerice, ondje u siječnju?
Bura dere. Škripe škure. Irena Sikirić Rančić ovdje je već gotovo dvadeset godina. Ne kao neki Zagrepčani, koji pobjegnu na otok ljeti ili za vikend. Irena je tu cijelu godinu. A u Zagrebu se rodila, išla u školu, radila. U četrdesetima je, u najboljim godinama, i iz prve će nam ruke reći koje su prednosti i nedostatci života na otoku Ugljanu. Njezin otac je Sikirić iz Preka i baš u Ulici Sikirića smjestio se njezin atelje u staroj kući.
Priču donosi Melita Šare za HRT.
– Da mi je netko rekao da ću živjeti u Preku na otoku, ne bih vjerovala, u Zagrebu sam pola života, ondje sam se školovala, radila i onda sam jedno ljeto došla i na kraju ostala na otoku. Grad je grad, otok je otok, ali nikada se ne bih više vratila u Zagreb živjeti, odem posjetiti prijatelje, malo vidjeti, ali kratko, rekla je Irena Sikirić Rančić iz Preka.
– Meni Zagreb više nije Zagreb kao prije 17 godina. To se sad sve toliko izgradilo. Ja kad dođem, vreva mi je, buka mi je. Nakon 17 godina tišine, ovdje u mojem mjestu jednostavno doživljavam Zagreb, u Zadru obavim sve što imam i onda dođem nazad, dodaje Sikirić Rančić.
Sa svojih dvadeset šest godina došla je na otok, zaljubila se, udala i ostala. Plod braka su kći i sin.
– Pošto imam djecu, tu su škola, obveze, svako jutro doručak, dućan, pripremam ručak, slikam 4-5 sati dnevno u ateljeu, sa svojim vremenom kako mogu, govori Sikirić Rančić.
– Ja isto imam tu likovnu radionicu za školsku i predškolsku djecu u Domu na žalu, učilištu, tu u Preku, evo, već 17 godina svake godine djeca se upisuju, slikamo i kreativne radionice radimo, nastavlja Sikirić Rančić.
– Nikad više u Zagrebu ne bi živjela, tu sam, sretna sam ovdje, prekrasan mi je život tu na otoku, priča Sikirić Rančić.
Prijateljstva ovdje nisu mnogobrojna, ali su kvalitetna, kaže. Društvo, mačke, tete. Svi su dobrodošli na čašicu razgovora u pustim kalama u siječnju.
Njihova Purgerica, šali se teta Neda.
– Imam sestru u Zagrebu pa purgerski govori kaj, buš i tako. Od rođenja sam tu. Sad sam bila kod jedne susjede na kavi i onda idem robu pokupiti i staviti kuhati pa u krevet. Nema stresa? Nema, objašnjava Neda iz Preka.
– Je li vam kažu da ste ista teta Neda? Ne baš. Ne, ne, ja sam povukla na maminu stranu, mama je Slavonka. Malo je mjesto, je l’ vam smeta ćakula? Ima i prednosti i mana. Ovo je malo mjesto, svi se znaju, novosti, vijesti dođu za čas, sve saznaš odmah, ako je malo mjesto, da, ima i prednosti i mana. U većem gradu nekako se to izgubi možda, kaže Sikirić Rančić.
No Irena ne gubi vrijeme u ćakulama. Veliki je kreativac, ova ulja na platnu njezinih su ruku djelo, izrađuje i nakit, oslikava stare škrinje. Slike prodaje i na internetu i u ateljeu. Jedna joj je završila i u Australiji. Vidi se da obožava kolorizam i velika platna. Morali smo zaviriti i u šufit iznad ateljea.
– Tu sam se baš dala u to slikarstvo, baš sam se zaljubila. Meni stvarno nije dosadna zima. Toliko mi brzo prođe. Jako se čuje vjetar, bura je baš. Brzo dođe i ljeto i to prođe i život baš juri. Uvijek imam što raditi, volim otići trčati u šumu. To mi puno znači što na otoku imam prijatelje, malo ih je, ali imam stvarno dobre prijateljice. Mislim da su ljudi tu na otoku otvoreniji, kažu ti što te ide, odmah u lice, a grad je grad, on je onako više užurban, nema ti ni vremena ništa reći, kaže Sikirić Rančić.
Na ribe ne ide. No oko maslina voli uvijek pomoći.
– Kada je vrijeme maslina, to se radi, ni ne vidi se čovjeka, ako ga želiš vidjeti, dođeš u njegov maslinik, dodaje Sikirić Rančić.
A ako želiš vidjeti film na velikom platnu…
– Otići u kino, to je nemoguća misija. Ili moram izaći ranije s filma, ako ideš u kasniju uru, jer je do 11 sati nazad trajekt. To je mislim zadnja linija, zaključuje Sikirić Rančić.
Zimski dani na otoku svi su isti. Objed, kauč, šetnja, masline. Nema priše. Iako zvuči dosadno, mnogima je to primamljivo.
