Odbrojavanju je napokon stigao kraj – Badnja je večer, miris bakalara polagano nestaje, dom miriše na najfinije kolače, a upaljene lampice, koje svijetle sa svih strana, stvaraju poseban ugođaj. Upravo u tim trenucima obitelj se okuplja i kiti bor zadržavajući mnogima dragu tradiciju.
Iako se danas čini da ta tradicija kićenja jelke postoji od pamtivijeka, zapravo nije tako. Postoji nekoliko teorija o tome kada su ljudi počeli ukrašavati božićna drvca, a neke sežu i do kršćanskog misionara Bonifacija.
Ipak, krenimo redom i pojasnimo značenja imena Badnji dan ili Badnjak, a onda ćemo otkriti i povijest kićenja jelki. Većina ljudi slaže se u jednom – naziv Badnjak dolazi od starocrkvenoslavenskoga glagola bdjeti, a sama riječ ima nekoliko značenja: 1. panj ili drvo što se uoči Božića, uz poseban obred, unosi u kuću i loži; 2. kolač koji se peče na Badnji dan te 3. Badnji dan, Badnja večer.
Prema tradiciji, mnogi vjernici taj dan poste, ali i užurbano pripremaju sve za Božić. Taj dan priprema se riba, najčešće bakalar, a u povijesti se pekao domaći kruh koji bi potom stajao na stolu sve do Sveta tri kralja. Veličina ispečenog kruha zapravo je simbolizirala obilje godine koja nam stiže.
Početak običaja kićenja bora
Postoji nekoliko teorija o tome kada i kako je započeo običaj kićenja božićnog drvca te zbog čega ga je usvojila Katolička crkva kao dio slavljenja Isusova rođenja.
Od drevnih Babilonaca, preko starih Grka, Rimljana i Perzijanaca, do poganih germanskih plemena, u mnogim se kulturama slavilo ponovno rađanje boga Sunca, odnosno zimski solsticij. Bez obzira štovali li oni Saturna, Mitru, Nimroda ili Thora, sastavni dio njihovih svetkovina bilo je stablo, hrastovo ili zimzeleno te su, prema nekim teorijama, prinosili žrtve bogu kojega su slavili tijekom zimskog solsticija.
Dolaskom kršćanstva ljudi su počeli prihvaćati učenje Isusa Krista, ali su zadržali i neke poganske običaje, a smatra se da je ukrašavanje božićnog drvca jedno od njih. Nakon što je određen 25. prosinca kao dan Kristova rođenja, proslava Božića zamijenila je pogansko slavljenje zimskog solsticija, a ukrašavanje stabla prihvaćeno je kao jedan od kršćanskih običaja.
Priča o svetom Bonifaciju
Ukrašavanje bora ili, točnije, stabla jele, prema crkvenim zapisima, možemo zahvaliti svetom Bonifaciju, engleskom redovniku koji je u 7. stoljeću osnovao kršćanske crkve u Francuskoj i Njemačkoj. Prenoseći Kristov nauk u Njemačkoj, Bonifacije je naišao na skupinu pogana koji su se okupljeni oko velikog hrasta spremali žrtvovati djecu bogu Thoru. Kako bi spasio djecu, Bonifacije je srušio hrast, a na njegovom mjestu izraslo je stablo jele.
Druga legenda govori da je sam Martin Luther ukrasio božićno drvce početkom 16. stoljeća svjećicama, a u srednjem vijeku u nekim dijelovima Europe postojao je običaj priređivanja predstave o raju u crkvama za vrijeme Božića, tijekom koje bi se na stablo vješale jabuke kao simbol spoznaje dobra i zla prema biblijskoj priči o Adamu i Evi.
Iako bi se bor ili jelka trebali kititi tek dan uoči Božića, mnogi su zaluđeni blagdanskim blještavilom i znaju to obaviti već u studenom ili početkom prosinca. Drvce bi trebalo ostati okićeno sve do nedjelje nakon blagdana Sveta tri kralja ili Bogojavljenja, bez obzira na početak pravoslavnog Božića, no i za to postoje iznimke, pa ga neki raskite i ranije, a ima i onih koji još tjednima uživaju u njemu, piše tportal.
