Šime Vrsaljko u velikom razgovoru priznao: “Čuvam zastavu na kojoj sam ležao u Moskvi!”

Postoji tek nekoliko fotografija u povijesti hrvatskog sporta, koje nikad nećemo zaboraviti. Jedna od njih je ona s polufinala SP-a 2018. na kojoj nasmijani Šime Vrsaljko, nakon epske pobjede protiv Engleske, leži na hrvatskoj zastavi na travnjaku Lužnikija.

Omiljeni bivši desni bočni hrvatske reprezentacije danas je njezin ambasador, koji se teško miri s činjenicom da je s ‘krive’ strane terena, piše tportal.

Iako su mu, za današnje nogometne standarde, tek 32 godine, Šime Vrsaljko ne igra već više od godinu i pol dana. Veliku karijeru skratili su mu problemi s ozljedama i spoznaja da zbog njih više ne može biti na nivou na koji je navikao.

Kad je bio zdrav i u naponu snage, Vrsaljko je bio neizostavan član hrvatske reprezentacije i bio je jedna od glavnih karika u njezinom najvećem uspjehu u povijesti.

Danas je Vrsaljko ambasador HNS-a i opet je tu negdje, uz reprezentaciju, koja je, kako kaže, jedino što mu iz nogometa nedostaje. U velikom intervjuu za tportal, koji smo odradili prije utakmice s Portugalom u Splitu, Vrsaljko je pričao u najtežim trenucima u karijeri, o Dinamu i Hajduku, o Diegu Simeoneu, a sa suzom u oku govorio je koliko mu je značilo nositi hrvatski dres.

Kako ste, kako živite bez nogometa?

Super je. Nije mi se bilo toliko teško naviknuti da više nema nogometa jer zadnjih par godina moj život kroz nogomet baš i nije bio bajka. Više sam se zadnjih godinu, godinu i pol dana karijere psihički pripremao za tu promjenu i generalno sam bio OK kad sam stao. Pomirio sam se da je to – to, jer sam dao sve od sebe maksimalno, ali više nisam mogao. Pričao sam dosta s bivšim igračima, kako su se oni nosili s tim i to mi je pomoglo.

Prelazak iz života profesionalnog sportaša u, ‘ajmo reći, normalan život je dosta rizičan. Mislim da bi se sportaši trebali unaprijed pripremati za to psihološko stanje, da budeš OK s tim da živiš bez nogometa. Jer, život kroz nogomet nije realan. Živiš u balonu, lišen svih vanjskih utjecaja, imaš rutinu života i jedino tako možeš biti profesionalac. Onda kad staneš na red dolaze neke druge stvari. Bitno je da imaš neku jasnu viziju što želiš raditi i neki smjer u kojem želiš ići. Mentalno nisam imao problema s prestankom igranja, ali jesam fizički.

Kad sam stao, osjećao sam mjesecima ogroman nemir u tijelu. Tijelo profesionalca ima jedan te isti ritam svaki dan, a treninzi su uglavnom bili ujutro. Nakon što sam prestao igrati, mjesecima sam osjećao ogromne nemire u tijelu, ogromne krize. Ujutro sam od devet sati do negdje podneva imao takve nemire da nisam znao što ću sa sobom. Nadao sam se da ću se prvih par mjeseci psihički odmoriti oko svega, ali su me te krize užasno smetale. Tijelo jednostavno ima potrebu za aktivnošću, za treninzima i osjećao sam nervozu.

Kad ste odlučili da je definitivno kraj?

U toj zadnjoj sezoni u Olympiakosu sam se jednostavno slomio kad sam došao kući nakon derbija s Panathinaikosom i rekao sam svojima da je gotovo. Na zagrijavanju mi se iščupala tetiva zadnje lože i shvatio sam da više jednostavno ne mogu. To je već bila ne znam koja ozljeda otkad sam došao u Grčku. Šest godina sam bio u jednom trenažnom ritmu u Atleticu, koji je bio jako naporan. Radio sam strašno puno kompenzacija da bih to izdržao, trenirao i igrao pod blokadama i bolovima i kad sam došao u Grčku, to sve je izašlo na stol.

Jedna ozljeda, druga, treća… Oporavljam se od jedne, na oporavku zaradim drugu i tako u krug. Ta spomenuta utakmica je bila kraj. To mi je bio jasni pokazatelj da moram stati ako želim sačuvati svoje zdravlje i ako želim normalno živjeti. Nisam želio trošiti ni svoje vrijeme ni vrijeme i novac kluba koji me doveo. Nisam želio samog sebe kompromitirati jer sam sve u životu stekao ogromnim radom i nisam želio etiketu tipa, koji se šlepa da bi uzeo neke zadnje novce.

Tražio sam raskid ugovora nakon četiri mjeseca, imao sam još neke ponude nakon toga, ali nisam želio ni čuti. Znao sam da će, gdje god otišao, biti ili isto ili još gore. Nisam mentalno bio spreman na to da mi problem na treninzima predstavlja nešto što sam nekad radio takvom lakoćom i da ne mogu na terenu pokazati kvalitete koje sam imao.

Kad sve zbrojite, kako gledate na karijeru?

Moglo je bolje, moglo je gore. Ono što je sigurno jest da mi je bog kroz karijeru dao puno više od onoga što sam očekivao. Kao dijete iz Zadra, sanjao sam samo da igram nogomet iz ljubavi prema lopti. To me odvelo do toga da sa 14 godina odem u Zagreb i da sanjam da budem profesionalac. Kad sam postao profesionalac, sanjao sam da igram za reprezentaciju i na kraju sam postigao sto puta više od svih svojih snova.

Zahvalan sam za sve jer mi to nije došlo na lijepe oči, nego je to plod ogromnog rada, truda i žrtve. To je ogromno odricanje i moje i moje obitelji. Jedino što mi je krivo… Uvijek sam želio igrati za najveće svjetske klubove, a kad sam to postigao, imao sam strašno puno problema. Imao sam 25 godina kad sam se izborio za poziciju u Atleticu i onda mi se dogodila ta ozljeda koljena i ona mi je spriječila daljnji napredak. Nakon Svjetskog prvenstva u Rusiji sve je krenulo nizbrdo, a ni u Rusiji nisam bio na sto posto.

Da se vratimo malo na početak. Kako ste vi kao dijete iz Dalmacije završili u Dinamu, a ne u Hajduku?

Ja sam isprva završio u Hajduku. Kad si iz Zadra, iz Dalmacije, jedino o čemu se priča je Hajduk. To je jedino što znaš i normalno je da postaneš Hajdukovac, taj sindrom je i mene zahvatio. Kad sam imao 12, 13 godina igrali smo u Vodicama jedan turnir u Zadru. Mi kao Zadar smo taj turnir osvojili, u polufinalu smo izbacili Hajduk, a ja sam bio proglašen najboljim igračem i strijelcem, igrao sam desno krilo.

Hajduk me vidio i pozvao me kao gosta na turnir Darka Mateša u Sigetu, na stadionu Hrvatskog dragovoljca. Kao njihov gost sam bio najbolji igrač i tog turnira, bio sam odličan i na sljedećem u Osijeku i došao je poziv iz Hajduka da dođem u Split. To je za mene bilo nešto veliko, nije baš isto igrati u dresu Zadra i u dresu Hajduka. Rekli su mi da ću spavati na Poljudu i otac i ja smo spakirali stvari i ujutro spremali se za put.

Onda je došao poziv iz Hajduka da su sobe na Poljudu bukirane zbog nekakvog turnira i tu su se stvari počele komplicirati. Mislim da tadašnje vodstvo Hajduka nije željelo ulaziti u neki fajt s vodstvom Zadra i to je propalo. Dinamo je dobio informaciju da ja uopće nisam igrač Hajduka nego samo njihov gost i na reakciju Božidara Šikića i Joze Bandića, tadašnjeg trenera pionira, sam došao u Dinamo i tako je sve krenulo.

Kako ste to proživjeli kao dijete, da se nađete u ‘krivom’ dresu?

Nikad, pa ni u tim godinama, nisam bio tip koji očajava zbog ičega. Svaku životnu situaciju gledao sam u oči pa tako i tu. Tata je rekao ‘Idemo za Zagreb’ i to je to. Idemo za Zagreb. Gledao sam to isključivo kao novu etapu u životu, a kad sam došao sam bio presretan. Stvarno su me prihvatili na fenomenalan način, možda je tome pomogla i ta činjenica da sam kao Dalmatinac došao u Dinamo, bio sam drukčiji, ha, ha.

Imali ste veliku klupsku karijeru, ali vas navijači najviše pamte po igrama za reprezentaciju, za koju ste uvijek igrali sa srcem. Što vama predstavlja hrvatska reprezentacija?

Uh, hrvatska reprezentacija je ostavila jako dubok trag u meni, jer je ona bila jedino u karijeri za što sam bio emotivno vezan. Neću reći da sam u klubovima glumio tugu nakon poraza, ali to je profesionalizam. Ovo je nešto drugo, kao brak, neka veza. Kao kad imaš ženu. Voliš je, imate uspona i padova, ali je srce uvijek tu. Kako bi moj Suba [Daniel Subašić, op.a.] rekao ‘Emocije su zajebane’.

Reprezentacija mi je ušla pod kožu i ne možeš se zamisliti bez nje. Ako nisi tu, gledaš je. Ako ne gledaš, pitaš kako je bilo, zanima te kako su suigrači. Kad igraš, ne igraš samo za sebe. Igraš za susjeda, prijatelja, obitelj, sjetiš se ljudi kojih nema, igraš i za njih. Imaš milijardu razloga da se motiviraš. Uostalom, igraš za svoju domovinu, meni to jako puno znači.

Upalite li kad YouTube i gledate snimke s tog Svjetskog prvenstva?

Ne. Ne mogu. Meni je to bilo jako turbulentno razdoblje u životu. Godinu dana prije Svjetskog prvenstva sam pokidao zadnje križne ligamente u koljenu i igrao sam bez njih. Nisam želio ići na operaciju jer sam želio igrati na tom turniru. I kad to sad sve gledam… [Vrsaljku su u ovom trenutku krenule suze, op.a.], emocije su to. Godinu dana sam igrao pod teškim bolovima da budem tamo. Osvojio sam Europsku ligu s Atleticom, tjedan dana prije Svjetskog prvenstva mi se rodio sin.

Došao sam u tu Rusiju s toliko emocija i toliko želje i onda ti se dogodi nešto što nisi mogao ni sanjati ni u najluđim snovima. To se dogodi jednom u životu, to je božji dar. Ne gledam te snimke jer me onda pucaju emocije i teško mi je. To je jedno vrijeme u koje bi se čovjek najradije zaključao i nikad ne bi izlazio iz tog sna.

Je li bio neki trenutak u Rusiji u kojem ste shvatili da biste mogli daleko?

Jest. Nakon što smo pobijedili Argentinu, Luka Modrić, Dejan Lovren i ja smo šetali oko jezera u kampu. Sjeli smo na jednu pješčanu plažu i počeli smo malo planirati. ‘Prošli smo grupu, majku mu, daj da nas malo poljubi pa da vidimo dokle ćemo dogurati’. Ideš korak po korak, ali osjećaš da si dobar. Tu smo prvi put počeli otvoreno o tome pričati. Svatko od nas je na toj plaži rekao što misli, podijelio svoja razmišljanja i tako je nekako krenulo.

Cijeli razgovor pročitajte na tportalu.