Oko 48.000 ‘starih’ korisnika još uvijek nije dobilo inkluzivni dodatak. Među njima je puno umirovljenika s invaliditetom koji već deset mjeseci žive sa znatno manjim iznosima od onih koji im po zakonu pripadaju, piše portal Mirovina.hr.
Trebaju im biti isplaćeni i zaostaci od siječnja, ali pomoć ne stiže uopće. Među onima koji su stavljeni na čekanje je i 54-godišnji Ivica Bezmalinović iz Splita. Cijeli život boluje od cerebralne paralize. Na jedno oko uopće ne vidi, dok na drugom ima tek četiri posto vida.
– Primam 232 eura osobne invalidnine, uz obiteljsku mirovinu koju sam naslijedio od pokojnoga oca. Za moj stupanj oštećenja inkluzivni dodatak iznosi trostruko više. Međutim, ni deset mjeseci od donošenja Zakona o inkluzivnom dodatku, rješenja nema. Papire sam predao u veljači jer su me tražili da predam zahtjev, postupak je pokrenut u svibnju, ali u Zavodu za socijalni rad u Splitu nema objašnjenja zašto još uvijek čekam, požalio nam se Ivica Bezmalinović.
Dok čeka inkluzivni dodatak, živi s majkom umirovljenicom u stanu iz kojega više uopće ne izlazi. Do korone je, kaže, još nekako i živio, ali sve te godine izolacije i straha od bolesti koja bi za njega mogla biti kobna, ostavile su traga. Posljednjih godina ne može sam ni do zahoda, a van ga ne može nitko ni izvesti, jer mu se fizičko stanje dodatno narušilo. Posjećivao ga nije ni fizioterapeut, a na plaćenu pratnju za rehabilitaciju u toplicama nema pravo, premda sam tamo ne može otići.
– Ne znam zašto trebam vještačenje za inkluzivni dodatak, kada sam postojeći korisnik osobne invalidnine. Posljednje vještačenje je bilo prije 2015. godine, ali tu se ništa na bolje promijenilo nije, niti se može promijeniti. Nažalost, samo je gore. Zavodu sam predao dokumentaciju koju su me tražili i iz nje je sve vidljivo, s tim da oni vještače tu papirologiju, a ne čovjeka, što je također apsurdno. Premda su u pitanju papiri, ni za to očito nemaju vremena. Ministar Marin Piletić kaže da nemaju dovoljno vještaka, ali to je mazanje očiju i vrlo jadan izgovor, jer sve su to znali i ranije, svjedoči Ivica.
Priča nam kako socijalni radnik na njegova vrata nije pokucao posljednjih 15 godina, premda nije problematičan ni, kako kaže, socijalni slučaj. Ali koga će, dodaje, posjetiti, ako ne teškog invalida. Kući mu ne dolazi više ni fizikalni terapeut, jer kućne vježbe u njegovom slučaju ne daju više željene rezultate, a i premalo ih je da bi se s njima nešto ostvarilo.
– Od cerebralne paralize obolio sam kao beba nakon cijepljenja i to je moja životna borba. Posljednje četiri godine nisam bio vani, jer ne mogu u kolicima sam. Ne vidim, nisam u životu pogledao film ili seriju. Kao invalid prepušten sam sebi, nemam fizioterapeuta. S osobnom invalidninom od 232 eura ne može se živjeti, bez obzira na mirovinu. Trebao bi dobiti 720 eura inkluzivnog dodatka te razliku za sve mjesece u ovoj godini. S tim novcem bi si onda možda mogao priuštiti i pratnju u toplicama, govori nam Ivica Bezmalinović.
Zavod za socijalni rad u Splitu zvao je nebrojeno puta, ali na telefon mu se nitko ne javlja. Njegova djevojka otišla je i osobno poslati požurnicu, ali ni to zasad nije dalo rezultata. Kako će živjeti dok se njegov slučaj ne riješi, ne zna ni sam.
– Trebali su postojeću naknadu, dakle osobnu invalidninu, podići, staviti veći iznos, a ne komplicirati s novom vrstom naknade koju mnogi i dalje ne dobivaju, premda na to imaju pravo. Smatram da je ovo direktan propust ministra Piletića i njegova osobna odgovornost, zaključuje svoju tužnu životnu priču Ivica Bezmalinović.
