Pjesnik koji je pjevajući o ružama promijenio lice hrvatske poezije, učinio ga vedrijim i radosnijim, vedar i radostan poput svoje poezije, u vedrini svibnja, mjeseca ruža, napustio je ovaj svijet. Tim je riječima sinoć na Sveučilištu u Zadru otvorena komemoracija za Luka Paljetka, velikog hrvatskog akademika, pjesnika, romanopisca, esejista, prevoditelja, dramaturga, slikara, koji je preminuo 12. svibnja ove godine u 81. godini života.
Iako je svojim životom i stvaralaštvom bio izuzetno vezan uz rodni Dubrovnik, veliki značaj u njegovom umjetničkom sazrijevanju imao je boravak u Zadru, gdje je studirao na tadašnjem Filozofskom fakultetu, a jedno vrijeme bio asistent profesoru Nikoli Ivanišinu. Ipak, ta akademska stega nije bila mjera za pjesnika, iako je kasnije doktorirao, istaknula je pročelnica Odjela za kroatistiku izv. prof. dr. sc. Sanja Knežević.
– Zadar je ostao ključno mjesto njegova života i stvaralaštva. U njemu je studirao, bio dramaturg, glumac, suradnik Kazališta lutaka. Tada je napisao svoje prve drame i pjesničku zbirku. Napisao je kako mu je Zadar po dolasku nakon 14-satne autobusne avanture bio zastrašujući, sa svojim širokim i ravnim prostorima, nakon što je odrastao u zidovima omeđenom Dubrovniku. Iako je imao raznovrsno stvaralaštvo, prije svega je bio pjesnik – rekla je Knežević, dodajući kako je njegova prva pjesnička zbirka „Nečastivi iz ruže“, nastala 1968. u Zadru, početak postmoderne u Hrvatskoj.
Prorektorica Sveučilišta u Zadru, izv. prof. dr. sc. Ivana Lončar, rekla je kako je Paljetak jedan od onih ljudi koji su cijeloga života prisutni u nama, od prvih knjiga koje držimo u rukama, kao što su „Miševi i mačke naglavačke“, preko prijevoda školskih lektira, formativnih djela svjetske književnosti, a zatim i svojih djela. „Adio Gospar Luko, počivajte u miru“, oprostila se Lončar od Paljetka.
O njegovoj ulozi u Kazalištu lutaka Zadar, u kojemu je ostavio najdublji trag, govorili su ravnateljica Iris Pavić Tumpa i njegova suradnica i prijateljica Milena Dundov. Prisjetili su se promjena koje je u lutkarstvu cijele tadašnje države inicirala mala skupina iz Zadra, predvođena Paljetkom i Brankom Stojakovićem. Bile su to predstave u kojima se ono što se htjelo reći pokazivalo slikom, u kojima je publika morala razmišljati i dohvatiti neko od više prisutnih značenja.
– Zvonko Festini je otvorio taj briljantni um, zaposlio ga u kazalištu da Grad Zadar ne izgubi takvog velikana. Svi smo mi gorjeli za lutkarstvo, uz čovjeka kojega smo beskrajno poštivali, tadašnjeg ravnatelja Milu Gataru, ali htjeli smo nešto drugačije. Kada nam je dano zeleno svjetlo, uložili smo svu energiju i stvorili Ružno pače. Luko mi je rekao da ću morati raditi „na pola metra visine“, puzeći na leđima, držeći lutku u ruci na kojoj se nije smio vidjeti napor, nego čista poezija. Tu ništa nije stajalo, sve se gibalo. Kada smo s njom došli na šibenski festival, proglašena je čudom, a i kasnije na međunarodnoj sceni dobivala je prve nagrade. Na čelu je bio čovjek koji je bio prožet svim umjetnostima, i zato smo mogli stvoriti to kako su ga nazvali “čudo”, prisjetila se Dundov.
– Na čelu s Lukom radili smo čudesne stvari. Čini mi se kao da smo jučer počeli graditi neki novi teatar. Imali smo osjećaj da smo samo odškrinuli vrata koja će ovi iza nas otvoriti do kraja i otkriti toliko čudesa. Čini mi se da smo se prevarili i jako mi je žao zbog toga.
Predstava „Postojani kositreni vojnik“ u njegovoj režiji bila je jedna od najvažnijih predstava u povijesti hrvatskoga lutkarstva. Na drugoj strani, Luko nikada nije zaboravio kako je upravo u Zadru otkrio nepoznati medij, idealan za nove kreativne avanture. Sretna je okolnost, istaknuo je zadarski publicist Abdulah Seferović, što se zadarska lutkarska pozornica tijekom šezdesetih godina oslobađala i što se oko nje počeo okupljati širi krug mlade gradske inteligencije, među kojima su bili Roko Dobra, Miljenko Mandžo, Marko Vasilj, Pero Mioč, Momčilo Popadić, Mojmir Mihatov, Antun Dolički…
– Predstave je trebalo oduhoviti dubljim kreativnim postupkom, a to je mogao učiniti jedino autentičan pjesnik goleme stvaralačke imaginacije, kakav je bio Luko Paljetak. Jedino je on mogao razlučiti dinamične slike koje se nameću emotivnom snagom i kompleksnom idejom. Tek kada je 1972. godine okrenuo pilu naopako i potragu usmjerio prema radikalizaciji animacije, ispiljilo se lutkarsko čudo zvano „Ružno pače“. Njegov „Postojani kositreni vojnik“ dočekan je kao čudesan, na sceni odsanjan san, kao izričaj u kojemu je svaka riječ glumca čisti višak. Uveo je u hrvatsko lutkarstvo živu metaforu koja angažira sve raspoložive scenske resurse, ne laže i ne umire nakon prve pojave, istaknuo je Seferović.
Suradnja sa zadarskim ogrankom Matice hrvatske trajala je cijeli život, čemu je na komemoraciji posvjedočio njegov predsjednik, prof. Radomir Jurić. Paljetak je redovito objavljivao u Zadarskoj reviji, bio član njezina uredništva, kasnije jedan od stalnih suradnika Zadarske smotre. Koliko mu je Matica bila važna pokazuje podatak da je baš za nju htio objaviti svoju sumu pjesničkog stvaralaštva „Nakupine“.
Juraj Aras pročitao je pjesmu Tomislava Marijana Bilosnića „Luko Paljetak u Zadru“, a jednu od brojnih pjesama Luke Paljetka koju je uglazbio izveo je kantautor Darko Matičević. Nakon komemoracije nazočni su se mogli upisati u Knjigu žalosti, koja ostaje otvorena na Odjelu za kroatistiku.
