Nakon 100 godina, u crkvu na Podpragu vraćena je slika sv. Frane.
– Zahvaljujući suvremenim tehnologijama i ravnateljstvu Galerije izradili smo visokokvalitetnu kopiju koja je vraćena na izvorno mjesto gdje se slika nekad i nalazila. Posebne zahvale na angažmanu idu našem župniku don Anti Deliću te diplomatu i novinaru Vladimiru Mateku, objavio je to Stipe Vulić, načelnik Općine Jasenice.
Kako bi se obilježio završetak radova na ovoj, u ono doba strateški važnoj cesti koja je otvorila put iz Dalmacije prema unutrašnjosti Hrvatske, dobrovoljnom suradnjom klesara i svih drugih koji su na bilo koji način sudjelovali u tom građevinskom pothvatu, godine 1832. počela je gradnja ove crkve, koja je 1839. posvećena svetom Franji Asiškom, iako su završni radovi trajali sve do 1841.
Jedni kažu da je to bio izraz zahvale tada već četiri godine pokojnom caru Franji koji je naredio gradnju ceste, drugi smatraju da su franjevci koji su vjerski skrbili za ovaj kraj iskoristili tu činjenicu da bi crkva dobila ime osnivača njihova reda, k tome u narodu jako popularnoga svetca…
No, u toj se priči pojavljuje još jedan Franjo. Bio je to najstariji sin prvog zadarskog proizvođača likera danas poznatog kao maraskino, Franjo Salghetti-Drioli. On je umjetničku karijeru pretpostavio obiteljskom biznisu, te je nakon studija na najpoznatijim slikarskim školama u Italiji postao i prvi dalmatinski akademski slikar, a 1835. godine pridružio se onima koji pomagali gradnju ove crkvice darujući sliku koja prikazuje trenutak kada Krist na brdu La Verna utemeljitelju franjevačkoga reda utiskuje biljege (stigme) svojih rana.
Budući da se slika oblikom i kompozicijom točno uklopila u nadoltarnu nišu na sjevernom zidu crkve, zacijelo je od arhitekta Presanija koji je prepoznao talent tada još nepriznatoga 24-godišnjeg umjetnika, unaprijed dobio točne mjere…
No, tada je na Velebitu osim vuka još bilo i hajduka. Neki od njih nisu prezali ni od čega pa su napadali ne samo putnike, nego su nekoliko puta opljačkali i samu crkvu. Odnijeli su iz nje kaleže i svjećnjake, čak i misno ruho, a jednom su zgodom pokušali odnijeti i tu sliku, ali u tome srećom nisu uspjeli.
Kakva su to vremena bila svjedoče i spomen obilježja koja se nalaze ovdje preko puta, a podsjećaju na tragičnu smrt dvoje oružnika koji su štitili poštansku postaju i samu crkvu.
Slika svetog Frane tako je i dalje bila na svom mjestu. No, već 1858. je Ivan Kukuljević Sakcinski u svom “Slovniku umjetnikah” upozorio da je ona “pokvarena mnogo od vlage”.
Tijekom narednih više od šest desetljeća dodatno je propadala pa su vlasti, kako bi umjetninu čiji je autor u međuvremenu postao vrlo cijenjen umjetnik spasile od potpunog uništenja, 1924. godine naredile da ona bude demontirana i poslana na restauraciju u Narodni muzej u Zagrebu.
Oštećenja su bila takva da ju je restaurator Ferdo Goglia morao prvo prenijeti na novo platno da bi uopće mogao raditi na tome da joj vrati nekadašnji sjaj, u čemu je 1926. i uspio.
Nakon toga je zaključeno da bi s obzirom na važnost Franje Salghetti-Driolija za povijest umjetnosti u Dalmaciji bilo pogrešno jedva obnovljenu sliku vratiti na Podprag, gdje je crkva kojoj je bila namijenjena praktički bila napuštena te je i sama polako propadala.
Vlasti su zato 1931. sliku darovale Galeriji umjetnina primorske Banovine u Splitu, pa je ona uvrštena u prvi postav Galerije koja je svečano otvorena 1. prosinca iste godine i od tada se iz te Galerije nije micala…
Sada se slika svetog Frane vraća na mjesto na kojem je izvorno i bila postavljena, u prostor kojem je i bila namijenjena. Original je zbog svoje važnosti za povijest umjetnosti, naravno, i dalje u Splitu. No, zahvaljujući ljubaznosti ravnateljstva Galerije i suvremenim tehnologijama, uspjelo se napraviti visokokvalitetnu i sasvim vjernu kopiju kojoj čak ni nepovoljni velebitski klimatski uvjeti neće štetiti pa se može reći da je time kraju privedena i sama obnova ove svima nam drage crkvice….
