Nakon pet godina i predstavljanja filma “Na vodi” Kino zona je ponovno ugostila jednog od najboljih i najintrigantnijih hrvatskih dokumentarista Gorana Devića s njegovim posljednjim, dokumentarno-umjetničkim filmom ”Što da se radi”, koji prati propast negdašnjeg industrijskog diva, poduzeća Gredelj od stečaja 2012. do konačne propasti devet godina kasnije.
Zanimljiv i inovativan scenarij koji osim Devića supotpisuju i Andrej Nikolaidis i Zvonimir Jurić donosi i neke žanrovske invencije, barem u kontekstu hrvatskog dokumentarnog filma: izbjegavanje očekivanih intervjua s radnicima i vlasnicima, direktan, ali opservacijski način snimanja i nadasve, završne sekvence u kojim bivši radnici pantomimom oponašaju svakodnevne poslove u propaloj tvornici (posljednji kadrovi snimljeni su u danas porušenoj velikoj hali Gredelja).
Nakon projekcije filmolog i umjetnički savjetnik Kino zone Mario Županović poveo je razgovor s redateljem i koscenaristom Goranom Devićem i producentom Hrvojem Osvadićem. Njih dvojica ujedno su suvlasnici produkcije kuće Petnaesta umjetnost koja se specijalizirala za proizvodnju dokumentarnih filmova. Dević je naglasio dugotrajan proces nastanka filma započetog snimanjem sindikalnih sastanaka u Gredelju ručnom kamerom još 2012. godine i nastavljen godinama kasnije u kadrovima u kojima se bivši radnici suočavaju s vlastitim iskustvom i traumama gledajući projekciju tog istog spomenutog filmskog zapisa iz 2012. godine.
Osvadić je naglasio produkcijske teškoće i lokacijske probleme koje su pratile proizvodnju filma Što da se radi, humorno komentirajući financijske izdatke koje su morali platiti za korištenje epohalne skladbe estonskog skladatelja Arva Pärta Adamov plach koja je kroz višeglasno zborsko pjevanje na ruskom jeziku invocirala epsku dimenziju radništva u uvodnoj i završnoj sekvenci. Gorko-slatki akcent proizlazi i iz dijelova koji prikazuju onkraj snimanja glazbenog spota sastava Hladno pivo „Firma“ koji je sniman u Gredelju 2015. godine i u kojem nastupa jedan od protagonista filma ”Što da se radi” Željko Starčević koji u kameru ponavlja i samu narativnu bit: „Parola tvornice radnicima danas više ne vrijedi“.
Publika se u završnom dijelu razgovora uključila s nekolicinom zanimljivih opaski, dojmova i pitanja vezanih uz možebitnu terapijsku narav filma kad je riječ o iskustvu samih radnika Gredelja. Kino zona i dalje nastoji predstavljati hrvatsku filmsku proizvodnju, posebice komercijalno manje atraktivan dokumentarni film koji svoju važnost opravdava kroz društveno i kulturno relevantne teme poput one predstavljene filmom ”Što da se radi”.
